Očito su ovi dani dobro došli da potaknu moje eksplozivno raspoloženje koje je samo tinjalo i čekalo razlog, povod i sve drugo potrebito za dobit popizditis!
Neka mi moja dobra prijateljica (i kolegica) oprosti što sam na njezinom blogu imala izljeve bijesa, ali jednostavno više ne želim šutjeti i ne zanima me što će drugi reći i hoće li promijeniti svoje mišljenje o meni!
U startu da se objasnim. Nikada nisam nikoga promatrala prema onome što mu piše u radnoj knjižici. Nikada mi nije bilo važno tko je što završio ili nije, tko ima kakvu titulu ili nema. Važno mi je bilo kakva je tko osoba i kakva je u svom odnosu sa mnom. Pa, k vragu, radila sam na poslovima srednje stručne spreme, a imala sam diplomu. I nisam to nikada isticala. Na druge poslove kojima je isto dovoljna srednja stručna sprema nisu me primali jer sam, prema njihovom mišljenju, bila prekvalificirana! Nisam se bunila i to sam prihvatila kao životnu situaciju. Jedna od divnih osoba koju sam imala priliku upoznati na prošlom poslu nije imala završenu ni osnovnu školu, ali meni to nije bilo važno. Zašto i bi? Ne čini te škola dobrom osobom. Pričale smo o svemu, pile kavu, zezale se. Naučila sam podosta od nje i životna mudrost je ta koja se zaista računa!
No… NO! NOOOOOO!!!!! Ne dam na svoju diplomu! NE DAM!!!!!!!!!!
Poludjela sam jer sam naletjela na jedan komentar koji me piknuo u živac. Djelić ide nekako ovako: čitav sustav na kraju (i fakultet) stvara većinski fah-idiote. a i tih fah idiota je na kraju svega 7%.
Kao prvo, ajmo definirati „fah idiota“, koji se btw piše sastavljeno:
fahidiotm reg. uzak specijalist bez uvida u druga znanja i bez sposobnosti da promišlja svoje znanje i dovodi ga u vezu s drugim znanjima i činjenicama
Nije najveći problem u tome što sam ja igrom slučaja profesorske struke koja je bila popljuvana u komentaru od strane te osobe. Ok, slažem se da nisu svi profesori idealni, ali nisu ni svi učenici cvijeće. Ja se slažem s tim da bi trebalo definirati program i da se olakša tamo gdje se olakšati može, ali… Zar bi sad trebali puštati van iz škole neobrazovane ljude i to samo zato jer smo im htjeli olakšati? Kaj vi stvarno mislite da će im zbog toga biti lakše u životu? Sve treba konzumirati umjereno. Ja imam tu sreću da radim u struci, ali sam zaobišla školu i predavanje u razredima. Ne bih voljela raditi u školi. Ne više zbog toga kako školstvo izgleda danas.
S druge strane ja sam živi primjer kako neki profesori ipak ostavljaju u nama pozitivni trag. Zbog jednog takvog ja sam upisala faks i završila ga. Žao mi je samo što se nisam imala prilike zahvaliti na svemu i pokazati mu da sam svoje obećanje ispunila. Bio bi ponosan na mene da me danas vidi, znam to. Šapnula sam mu gdje sam i dokle sam dogurala… Nadam se da me ipak čuje tamo negdje gore, daleko…
Odlutala sam malo od teme!
Boli me kada netko pljuje po nečijim uspjesima, a da ni sam nema pojma kako je to i koliko truda je potrebno da se ostvare neki ciljevi. Ja sam se divila ljudima koji su nakon škole uhvatili lopatu u ruke i zarađivali svoj kruh. Divim se i ljudima koji su konstantno na cesti i kojih nema mjesecima doma, a sve samo zato da donesu neku bijednu kunu za preživljavanje. Mislite da njih netko pita kako se osjeća njegova žena? Njegova djeca koja nisu osjetila očev zagrljaj već danima? Divim se i onima koji odlaze na posao u ono doba u koje je dajem mužu poljubac za laku noć i odlazim u carstvo snova. Divim se onim ljudima koji se trude, koji žele i koji uspijevaju opstati u ovom ljudožderskom svijetu. Ali… divim se i sebi i svojem yebenom komadu papira koji sam dobila u crvenom kartonskom tuljcu, a koji je rezultat svih godina koje sam provela nad knjigom! Meni nitko ne može nadomjestiti sve one strahove pred ispit. Sve one neprospavane noći koje sam provela iznad knjige. Sva ona odslušana predavanja. Sav trud i sve ono što sam ja danas postala, na kraju krajeva i zbog toga….. Ne, nitko! I ako sam zbog svega toga kao nagradu dobila običan komad papira s nekoliko prosto proširenih rečenica na njemu- neka, briga me! MOJ JE! Moj komad papira! I ako si netko s njim hoće obrisati dupe- sam' daj, ali nabavi si svoj!
Zar je moj grijeh to što sam imala uvijete nastaviti se školovati dalje? I što sam trebala i mogla raditi samo sa završenom gimnazijom? Biti dipl.ing. opće kulture? Kaj je to uopće?
I ti koja nas tako voliš deklarirati kao fahidiote, kojih, Bogu hvala, ima samo 7%, zar misliš da je nama vrlo jednostavno u životu zbog toga? Ili je to postalo moderno govoriti za nekoga da je fahidiot? Ono, to nekak baš dobro zvuči! Fino se kotrlja ta riječ niz jezik!
Ja recimo poznajem osobu koja je u svojih nepunih 36 (tako nekako ???) uspjela dogurati daleko. Naravno, tu su prisutna ogromna odricanja. O strahovima ne moram ni govoriti. Pritiskali su ga sa svih strana jer kada jednom ugaziš u te vode trebaš se namučiti želiš li u njima ostati i opstati. Još se sjećam jedne njegove rečenice onoga dana kada se sav nesretan naslonio na moj stol i rekao: Znaš kako je grozno kada navečer pokrivam djecu prije spavanja i znam da možda sutra neću imati za kruh? I dan danas se bori i odriče da bi njegova djeca sutra mogla reći: Imali smo zaista sretno i bezbrižno djetinjstvo.
No, on nema u sebi ni mali dio definicije fahidiota. On je savršen. U svemu. U svome poslu ( s kojim nikoga ne davi i ne ističe- tko sam, što sam!), kao roditelj, kao prijatelj… Da ga upoznate nikada ne bi pogodili čime se bavi, vjerujte mi… I on nikada nikoga nije gnjavio svojom strukom i davio do smrti s pričama koje ne razumije nitko tko je van njegove branše.
Ukratko, voljela bih da se svi poštujemo zbog onoga kakvi smo, a ne zbog onoga što jesmo. I kako si ja ne uzimam za pravo pljuvati po nekome, ne dopuštam da si netko uzima za pravo pljuvati po meni. Iako nisam bila osobno prozvana, osjećala sam se tako!
Stoga…fahidioti svih zemalja ( i svi oni koji se osjećate tako), ujedinite se!