Ponekad mi je svega dosta...dodje mi da ostavim sve na cemu radim u ovom zivotu i da jednostavno se otkacim od svega toga. Doslo mi je i da vas ovdje sve lijepo pozdravim i jednostavno odmaglim jer vise nije to to.
Al onda sam se sjetila da su neke stvari dio mog zivota i da se ne mogu jednostavno otkacit od njih jer bi nastala neka praznina...Ovdje ne govorim samo o blogu, nego opcenito o stvarima koje radim u zivotu. I znam da bi mi poslije bilo zao...kao sto mi je uvijek zao za sve stvari u kojima ulozim veliki trud a zatim odustanem. Zato uvijek pažljivo biram što ću i kako ću nešto napraviti i čega ću se primiti da poslije ne zažalim.
A ima i onih dana kad me svatko vuče na svoju stranu, rasklimaju me totalno i onda mi dodje da sve ostavim...ma znate gdje.
Bijah danas na svečanom ručku...nije važno povodom čega. Najela se ko prase...oprostite na izrazu vi malo osjetljivijih ušiju...pet kilica više je već sigurno tu.
***
Sjećam se svojih početaka bloganja...još puno prije nego što je postojao i ovaj blog. Bilo je to puno drugačije nego danas. No, u zadnje vrijeme doživjeh puno lijepih stvari, posebice otkako pišem ovaj blog, ali jednostavno osjećam da sam dala već sve od sebe i da bi možda bilo vrijeme da se povučem...do nekog razdoblja kada ću opet osjetiti ono nešto da me vuče ovdje.
Možda me pere pms, možda je takav šugavi dan...ali osjećam kao da bi najradije odustala od svega. Samo neka me neka voda nosi...tamo negdje daleko...
Post je objavljen 21.05.2006. u 16:33 sati.