Kako protumačiti činjenicu da neki ljudi potpuno izjednačuju ljubav i seks te moraju obje potrebe zadovoljavati s istom osobom, a neki drugi (uključujući niže potpisanog) potpuno razlikuju te dvije stvari i mogu ih bez problema zadovoljavati s različitim osobama. S obzirom koliko su Mick i Javier uporni u svojim stajalištima, pitam se da li se radi o nekom genu koji se kod nekih ljudi uključuje a kod drugih isključuje. Ili je ipak riječ o čisto iskustvenoj osobini pa mogu očekivati da i Mick i Javier nakon nekoliko godina monotone monogamne veze promijene mišljenje i počnu razmišljati o zadovoljstvima izvana?
Basilio premudri odgovara: ”U ovom slučaju skloniji sam teoriji prilagodbe koju si i sam dijelom načeo. Barem je niz razočarenja i prilagodbi obilježio moje sexualno-ljubavno odrastnje. U mojoj davno idealisitički-ovisnoj fazi bio sam sklon izjednačavati sex i ljubav vjerojatno zato jer mi se to činilo najjednostavnijim mogućim rješenjem vječne nedoumice: voli li me netko istinski ili ne. A ovaj niz premisa se činio savim jednostavan: nekoga seksualno privlačim, dakle tome se i sviđam. (Ne) mali problem je u tome što su ove (pre)jednostavno postavljene premise obično dovodile do potpuno krive, upravo banalne konkluzije: taj me dakle voli i s njim ću živjeti dugo i sretno dok nas smrt ne rastavi...
Ovdje mi se čini suvišnim opisivati niz trauma koje su bile posljedica prevelikog pouzdanja u ovu banalnu logiku. Čini mi se važnijim naglasiti moj dojam kako tek mali broj ljudi iz frustrirajućih situacija uspijeva naučiti nešto kvalitetno i izbalansirati idealistička očekivanja i često okrutnu stvarnost. Umjesto toga, većina nastavlja tražiti princa na bijelom konju, i ne zabrinjava se ako nalete samo na konja. Iz nekih (nedokučivih) razloga ne uspijevaju sagledati stvarnost takvu kakva jeste ili je zbog straha niti ne žele sagledati u svoj njenoj "okrutnosti" (a u biti je riječ o realnosti) pa se u nedogled nastavljaju vrtiti u neurotičnom krugu optuživanja drugih i sebe, manijakalnim nadanjima i depresivnim padovima. Većina se pak "prognanih sinova Evinih" (među njima i autor ovog briljantnog teksta) odluči više ili manje "prilagoditi" stvarnosti ili bolje zahtjevima tržista, minimalizirati svoja očekivanja, postati spreman zadovoljiti se tek djelićem onog idealnog, prihvatiti igru takvu kakva jeste, eksperimentirati, biti cool, ne pokazivati previše svoje osjećaje (pogotove ne svoje boli i strahove) nego se svim silama truditi biti uspješan, prpošan, beskrupulozan, u trendu, po mougućnosti bogat i utjecajan. Ovo odustajanje od idela većina bi promatrača jamačno okarakterizirala kao vrlo dobru prilagodbu, razboriti postupak, uspjeh. Odustajanjem od svojih prvotnih idela i prihvaćanjem igre većine time se doduše lišavamo onih dramatičnih konflikata koje učestalo proživljavaju neurotične (ili idealističke) osobe. Ali tim se automatski otvara i pitanje tko je ovdje zdrav, a tko bolestan! Sa stajališta prilagodbe zdravi su oni koji su se prilagodili i postali tražena roba na tržištu "ljubavi", koji se više ne uznemiruju puno oko krahova svojih veza itd. ili oni koji i dalje "svoju zvizdu" slide i žive i u varavim nadanjim da je ispravno ono što osjećaju, za čim čeznu, ostajući dosljedni sebi svim protivštinama usprkos. Ali s etičkog i duhovnog stajališta ostaje pitanje nisu li još neurotičniji oni koji su prilgodbama (skoro) zaboravili tko su (bili) i kamo idu...”
Sve ovo što je napisao mi zvuči strašno! Iako me svrstao u ”prilagođene” tipove, nadam se da ipak nisam na tom nivou i da nikad neću ni biti. ”Mrijeti ti ćeš kad počneš sam u ideale svoje sumnjati...”
Post je objavljen 18.05.2006. u 09:20 sati.