sad trenutno sam zarobljena u ovom mjestu, cini mi se kao bez izlaza, al vjerujem da sam iz nekog razloga dosla ovdje, ovo je moj put..
mogu odustat u svako vrijeme.. otici..
vratiti se gdje sada mislim da mi je nekad bilo bolje,
al stvarnost je okrutna..
da se vratim odakle sam krenila, na zadnje raskrsce koje sam prosla, vratila bi se na pocetak.. na onu istu bol koju jos nisam u mogucnosti preboliti..
sada cu se usredotociti na sebe, samo na sebe, i u ovom kavezu cu naci nacina da se izdignem, da 'rastem', to je jedino sto sada mogu napraviti..
svima govorim;
DA SE NADJES U IKAKVOJ (mislis) BEZIZLAZNOJ SITUACIJI, U NAJVECOJ BOLI STO MISLIS DA MOZE POSTOJAT, IZVUCI ONO NAJLJEPSE, NAJBOLJE.. RADI NA SEBI, GRADI SE, IZDIGNI SE IZNAD SITUACIJE I UZIVAJ, JER U SVEMU, BAS SVEMU.. U OCEANU BOLI MOZES NACI KAPLJICU RADOSTI I POSVETI SE NJOJ, CUVAJ JE, RADUJ SE I UZIVAJ..
upravo to sada primjenjujem za sebe, neki bi rekli: dobila si tu priliku za otici, mnogi je nikad u zivotu ne dobiju(na to otpuhnem govoreci DA SU JE TRAZILI DOBILI BI JE..) i nastave: sta kukas, uzivaj ne budi takva, a na to ja samo mogu dodat da OVAJ PUT NIJE ZNACIO SAMO RADOST, ZABAVU, SRECU, ODMOR, RELAKSACIJU.. PUNO JE STVARI UKLJUCENO U OVO, NAOKO NEVIDLJIVIH.. a i da imaju oci, neki plitki ljudi nebi shvatili, stoga ne trudim se objasnjavati....
I NE KUKAM, SAMO KOMENTIRAM DA BI SE NA PAR TRENUTAKA HTJELA TELEPORTIRATI NA NEKO DRUGO MJESTO..
SAMO PAR MINUTICA, SEKUNDICA..
NE NUZNO TELEPORTIRATI NEGO DUHOM OTICI I 'SANJATI'..
da jos zivim u proslosti kao prije, sada bi bila u totalnoj depresiji, jer sve se cini crno, bezizlazno, rupa bez dna, kavez bez sunca, bez svjetla.. al ne, ja sam uspjela pronaci zrakicu svjetlosti koja sija samo za mene.. pruza mi radost, ljubav.. sve.. i dovoljna mi je..
al trazim vise, zelim vise.. ne zbog oholosti, ne zbog egoizma, ne na stetu drugih, totalno bezazleno, samo za sebe.. jer zelim napredovati, rasti, zasad mi ta zrakica pruza sve sto trebam, al jednog dana cu 'imati' cijelo sunce za sebe i to ce biti MOJ dan, moj zadnji dan ovog puta, ovog zivota i svijeta.. i bit cu ispunjena, zadovoljna i sretna jer znat cu MOJA JE MISIJA ISPUNJENA... zivila sam ZIVOT..
pozelim se vratiti na pocetak 'ovog' puta jer sada mi se cini kao da je 'tamo' bilo bolje, al realno gledajuci, to je mjesto gusenja, zatomljavanja osjecaja.. mjesto suza i boli.. al moj je dom, i u njemu pronalazim stvari koje su 'moje', to mjesto mi se sada cini ljepse, iako nije, uvijek tako mislim i kad se vratim zalim.. ali ovaj put ne..
cini mi se 'moje' jer mi je poznato, no to ga ne cini ljepsim..
a i kad se vratim (put me opet vraca), opet sam 'MARIONETA' - shvatljivo..
uz moj fax, u nemogucnosti sam raditi i 'zivjeti' sebe, sebe sama..
i kad otidem studirati, 'oni' su opet tu, opet me guse, ne mogu se otrgnut, koce me, lagano ubijaju..
al necu im dopustiti... NECU
mene nece povuci za sobom.. ne samo oni nego svi.. svi ostali..
shvatite NISAM KAO VI, proglasite me cudakinjom-DOBRO, to sto se ja usudjujem je moja slava, a to sto ste vi kukavice i sto se niste usudili je vas izbor, i to sto cete nas sto pokusavamo, sto smo uspjeli proglasiti cudacima, to me ne dira jer znam sto je podloga takvog vaseg razmisljanja, VASE SAMOUBOJSTVO.. vas ocaj i neuspjeh, strah, odustajanje, jad, zavist, ljubomora, al to je opet ponavljam VAS IZBOR..
ne budite takvi,
pokusajte, shvatite da nemate sto izgubiti, niste u toj poziciji, a i da izgubite 'to' nesto, to bi samo znacilo da to nije bilo za vas, stoga vrijedi pokusati..
pokusaj i kad uspijes shvatit ces sto si propustao cijeli zivot, vidit ces kako je to dobro... biti SVOJ..
i bit ces sve sto zelis, shvatit ces da sve mozes i zivjet ces zivotom koji si oduvijek htio/htjela, zelio/zeljela.. zivotom NAS CUDAKA.. koji su se usudili.. zivotom sretnih ljudi; pronadjenih ili onih koji se jos traze, ali bar pokusavaju...
i uspjet ce..
Post je objavljen 17.05.2006. u 22:13 sati.