Ima dana, kada se prišulja sjećanje na neku riječ, banalnu, nevažnu davno izrečenu. I tada poput slagalice oživi cijela slika i zaboli me takva nemoć kada se ne znam i ne mogu othrvati onome što je bilo. Nešto što sam mislila da imam, a ako je i bilo nešto, sve se odavno rasulo niz stepenice na koje sam se uspinjala.
I jedino što ostane su pukotine u srcu u koje se zavuče zalutali glas vjetra što stvara jeku davno ugaslih snova.
Ne preostaje ti ništa drugo nego korak po korak ići dalje jer nebo je i dalje iznad zemlje.