Da sama sebi ne pljunem u usta, s obzirom da je ovaj blog otvoren zbog skidanja kila, a pretvorio se u čisti egzibicionizam, evo ideja što jesti i kuhati dok ste na UN dijeti.
Mesni dan; štruca od faširanog sa kuhanim jajima, zelena salata, šnita kruha, juhicaaaa. Pile s mlincima, ali bolje da nema puno masti u onom saftu. Dva- tri komada piletine, malo mlinaca, salate i vidite da ti mlinci zamjenjuju šnitu kruha. Pripaziti na količinu.
drugi dan; police krumpira. Prerezati desetak krumpira, može i više, dobro zagrijati pećnicu, poslagati u pleh, posoliti, na vrh prsta malo ulja i posuti po policama.Peče se oko, otprilike, čirka, cirka, oko pola sata. Zašto sam napisala "desetak krumpira, i više" ? Jer imam muža koji je porijeklom Ličan, ustvari njegova stara, pa me pili da je to njihovo "nacionalno jelo" (nisam znala da postoji ta nacionalnost, ali nema veze). Ja mu onda narežem suhog, skuham jaja, usolim luka, i on se osjeća kao da sjedi u drvenoj kolibi, na sred prostorije vatra, puno dima, vani ovce bleje, snijeg do pazuha, i sve tako redom. Jest da on to nikad nije vidio u živo, ni u Slavoniji, a kamoli u Lici, ni kolibu, ni vatru na sred kuće, mislim da nikad nije ni bio tamo, ali nema veze. Ovo nije uputno spominjati njegovom tati, koji je porijeklom Šokac, njegovi došli iz Bosne prije par stotina godina, baba je mađarsko-njemačko-podravski mix, svi svojataju ovaj krumpir, pa bi moglo doći do krvoprolića u familiji i rekonstrukcije u "Istrazi", sve zbog toga čije su zapravo police, tj. čije je to "nacionalno jelo". Tako. Ja jedem samo krumpir i salatu, on sve ostalo.
Dobro je i dan prije skuhati lonac graha. Tako da taj dan ne moram kuhati ništa, a muž jede grah dva dana zaredom. Kako u tom grahu uvijek ima slanine, suhih rebara, kobasice ili šunke, on se opet osjeća kao da sjedi pored nekog ognjišta. Jako bitno za priču. Jako je bitno da on ne sazna da ja pišem neki kvazi-blog, jer je dovoljno informatički pismen, pa bi bili mi u rekonstrukciji "Istrage" uz komentar Branke Romac. Branka bi rekla zašto je zapravo došlo do nemilih događaja, što je to blog, i čije je nacionalno jelo "grah sa suhim rebrima". U menijima srpskih restorana je nekad pisalo "pasulj sa suvo meso". To je onda to. Samo što je naš grah sigurno bolji od njihovog pasulja, kao što je sve naše najbolje na svijetu, a najbolje od svega su rekonstrukcije stvarnih događaja u emisiji "Istraga".
Treći dan, znam za večeru ispeći palačinke. Pojedem tri. Čije je to nacionalno jelo zapravo, ne znam. Pokušala sam rasvijetliti misterij, ali taj podvig nije polučio uspjehom. Naime, tamo preko di sam živjela, peku ljudi palačinke. Ovdje peku palačinke. Učila francuski u školi, tamo se vele "le creppes" ili tako nekako. Imaju i one debele američke palačinke sa praškom za pecivo, a ove normalne, naše,oni nazivaju "francuske". Kao što i pomfri, pohani kruh i mnoge druge stvari za jesti, kod njih imaju prefiks "french". Valjda im je to fancy. Nemam pojma. Bili kod nas prije par godina Mađari ugraditi rotet(n)e. I ja slučajno imala palačinke na stolu. Jedan je bio Mađar vulgaris, a drugi pripadnik naše manjine tamo, radi kao profa u školi, a u fušu je prevoditelj ovima što po Slavoniji postavljaju rolet(n)e. I sjeli ljudi, ja skuhala kavu i ponudim ih kolačima. A ovaj Mađar stao vikati "palačinte, palačinte". Ja htjedoh ispasti jako pametna i obrazovana, pa rekoh ovom našem, Hrvatu, kako je to austrijsko nacionalno jelo, jer oni vele "palačinken" ili "fan kuhen", fan je tava, a kuhen je kolač. Sva sam blistala od ponosa, opet je bljesnula moja ponicljivost, načitanost, obrazovanost i logično razmišljanje. Radnici nisu pokazali neko oduševljenje kad su čuli što sam rekla. Nisam ih nešto impresionirala ni kao intelektualac. Obojica su bili jako povrijeđeni. Palačinte su naše jelo, reče tada mađarski Krokan. Mađar je kimao glavom, govorio "palačinte mađarorsag, mađarorsag palačinte" i brisao fleku na majici, jer je iscurio pekmez od višanja. Savjet; bolje koristi neki gušći pekmez, i da palačinke nisu jako vruće. A moja šogorica je u Austriji, i rekla sam joj da su palačinke mađarsko nacionalno jelo, i onda je njena prijateljica Austrijanka, po imenu Anemari, rekla da Mađari seru kvake, jer kako "fan kuhen" mogu biti mađarski kolači, kad je "fan" njemačka riječ i znači tava, a palačinke se peku u tavi. Ne znam da li kod njih postoji neka emisija kao kod nas "Istraga", možda i ima, možda imaju i rekonstrukcije stvarnih događaja (meni najjača ona o "zagorskom krvoloku" Vinku Pitanriću, a ni ova sinoć nije bila loša, pogotovo kad Živko Korać viče "ustaše, ustaše, jebam vam majku ustašku, dobra vam ova hrvatska piva"). Mada si ja nešto mislim, i dođem tako do zaključka da Austrijanci nisu u stanju napraviti jednu tako dobru i kvalitetnu emisiju, ni oni a ni itko drugi, a takvu dramaturgiju, glumce naturščike, bespotrebnu golotinju, autentični govor pojedinog područja, babu jataka koja sjedi pored prozora i šije (na mašini), Jovana koji pije dobru hrvatsku pivu, .... oni, i svi drugi, mogu samo sanjati. A sigurno nemaju ni Branku Romer. Toliko o palačinkama.
Za taj treći dan se može kupiti i jedna "Snjeguljica" u trgovini. I naravno, poslije štanga čokolade.
Voćni dan; voće razno. Banane za ručak mogu, ali ne više od dvije. Najbolje je ljeti, kad su jeftine lubenice, bilo od ovih mojih zemljaka, bilo da su iz Makedonije. Tema za "Istragu"; kako zelena mafija uništava poštenog hrvatskog seljaka po imenu Vlada, koji je došao od preko, tamo imao dva maksima zemlje, dva kera i dve mačke, a sad jedva uspije skupiti za polovnu Vectru jer vodi rat protiv nepoštenog makedonskog seljaka po imenu Blagoje. Taj rat gubi jer su njegove lubenice za kilu - pet kuna, a vo Makedonija - kunu. Ustvari, najbolje je držati ovu dijetu u kolovozu.Onda su lubenice po kunu, i pored ceste, i u Billi (vo Makedonija). Nije loš ni rujan. Pored ceste, pogotovo pred kraj mjeseca, platiš jednu, dobiješ dvije. Ovi pored ceste vele "dve". U Billi ne vele nikako, jer kod njih više nema lubenica.
Znam napraviti cedevitu lajt, ne da kupim takvu, nego u bocu od litre i pol, stavim cedevite, ali ne puno, taman da malo oboji vodu, i tim se natakam. Kava sa mlijekom se može piti samo onaj prvi dan kad se jedu bjelančevine. To je onaj prvi, takozvani Mesni dan.
Sad kad sve ovo pročitam, ispada da mi uopće nemamo svoju kuhinju. Onu nacionalnu. I sarma, i juha, i palačinke, i fiš, i gulaš, i paprikaš, i škampi na buzaru, i dagnje na buzaru, i brodet, i pašticada, i štrukle, i knedle, i grah sa suhim mesom, i ćevapi, i sitni kolači, .... se mogu naći u susjednim zemljama, a i šire. Kaže mi baba Jana da su naše nacionalno jelo žganci. Ajd, dobro, a to prave i u Brazilu, i u Italiji, i preko, i zovu ih kačamak. Koje bi na kraju bilo naše nacionalno jelo ? To se mogu pitati oni koji nisu na UN dijeti. Mi ćemo probati izdurati Voćni, a nakon toga, i Vodeni dan. Najbolje je naštelati da nakon Vodenog, Mesni dan spadne u petak, kad možemo bez rušenja po kući i titranja pred očima, uživati u "Istrazi" i novim rekonstrukcijama stvarnih događaja.
Svi ostali, dobar tek!
Post je objavljen 13.05.2006. u 20:13 sati.