Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bbs

Marketing

2. PRIČA

Jesenje jutro. Iz sutljive magle sunce je polako izvlačilo zuto-crvene
boje lisća umornog od hladne, vlazne noći. Stisnuta između korijenja
golemih hrastova i sivih debala bukva, uvukla se mala livada. Skakutajući
grančicama sipkova grma dozivale su se zivahne sjenice. Polako
hodajući rubom čistine, paslo je malo stado srna. Krzna mokrih od
teske jutarnje rose, za zrakama ranog sunca trčase mladi, objesni
zečevi, plaseći pri tome dugorepe fazane. Rođen je jos jedan jesenski
dan, pun zivota i ne sluteći tragediju koja se spremala. Kruzeći visoko u
hladnom plavetnilu neba, tek su uzbuđene vrane primjetile dolazak
ljudi obučenih u zelene odore oko čijih su nogu nervozno trčkarali psi.
Počela je sezona lova.

Prasak! Ostar parajući zvuk razbio je krhku zoru. Na trenutak sve je
stalo…Tada, poput mahnite ljetne oluje, pucnjava iz mnogih pusaka
trgala je spokoj tihog jutra. Lovci! Dolaze lovci! Sva priroda zadrhtase u
nemoćnom strahu. Dolaze!

Bježi! Spasi se! Vapio je nijemi vrisak u grlima uzasnutih srna i očajnih
zečeva.
Leti! Potrazi skloniste! Tutnjala su srca preplasenih fazana.
Zar je moguće pobjeći ubojitim kuglama sačme? Gdje se sakriti pred
lovačkim psima visoko uzdignutih njuski koje pozudno traze miris krvi?
Prekasno je za bijeg…Prva srna pokleknula je pod tezinom pusćanog
olova i zatim slomljena pala. Dok je iz duboke rane na njenim prsima
tekla krv rumenija od otpalog svibovog lišća, u blagim crnim očima
izgubila se zadnja iskra zivota. Hitri zečevi uzaludno su pokusavali
pobjeći nisanima pusaka. Tesko ranjeni, kmečeći od bola, čekali bi
milosrdni stisak psećih zubiju. Nakon kratkog leta, pogođeni fazani
padali bi zgrčeni, mlohavih krila i tupo udarali u tlo.

Ali bio je to tek početak okrutne zabave ljudi koji govore da vole i stite
prirodu. Svaki pogodak, svaka nova zrtva bila je popraćena glasnim
povicima odusevljenja i odobravanja. Lov je trajao satima. Na kraju
dana, umorni od ubijanja, lovci su razvrstali plijen u duge redove: srnu
uz srnu, mnostvo zečeva i nebrojene stotine fazana. S razvučenim
osmijesima na licima vraćali su se kućama noseći beživotna tijela iz
kojih je kapala krv.

Iza njih ostala je izgazena livada i suma očajna od praznine. Ispod
trnovitog sipka, sčućurena, nepomična, lezala je majusna sjenica.
Sutradan ujutro grm će biti prazan i tih. Samo će mrazni vjetar u tisini
raznositi plave pahuljice perja.
Crven u licu, mjesec studeni otkinuo je jos jedan dan u kalendaru.

Te iste večeri, mali Marko potrčao je u susret ocu htijući ga zagrliti i
pozdraviti. Ugledavsi pusku i čizme umrljane osusenom krvlju,
zaprepasten je stao i očiju punih suza tuzno upitao oca:

“Tata! Zar si ubio Bambija!?


Post je objavljen 14.05.2006. u 14:56 sati.