Ne brinem se. Neću biti čak ni u onoj neizvjesnosti u kojoj očekuješ odgovor. Nestrpljivo. To je jedan od razloga zašto sam smirena. S druge strane, smirile su me i godine tišine. Da. Čini mi se da i ovo što pišem tebi, zapravo pišem tišini. Ponovo.
Sjećaš li me se? Ili sam u tvojim mislima nestala poput magle u rano rosno jutro? Nikada ih nismo zajedno gledale jer smo obje voljele dugo spavati. Više smo živjele za noć. Ti i ja. Moj stan. Tvoj stan. Nikada dalje ni bliže. Kako nas je vrijeme pregazilo. Mene barem. Za tebe više ne znam kako se osjećaš. Nisi mi rekla. Nisam te pitala. Ušutjela sam. Prva. S razlogom ili bez- ma, to zaista više nije važno.
Vjerojatno su samo krivi dani poput ovog. Dani koji te poput udara vjetra bacaju natrag u prošlost i onda se svega sjetiš. I rastužiš se jer je prošlo, a nisi se stigao ni okrenuti. Pozdraviti. Nisam stigla oprostiti.
Ti si dobro znala da ja preko nekih stvari ne prelazim. Dobro si znala u čemu sam živac i u čemu ne popuštam ni milimetar. Koji su moji principi. Ma, hajde, znam da si me jako dobro poznavala. Želim vjerovati u to da si mislila kako me to neće povrijediti. Zapravo, želim vjerovati da nisi uopće razmišljala. Da je to bilo impulzivno i da si to učinila po inerciji. Ma… znam da nisi razmišljala o meni. Ti zapravo nisi mislila da ću saznati. A dobro znam da ti je moj pogled rekao sve. Onoga dana na hodniku fakulteta… Znala si. Prepoznala sam tvoj strah u očima.
A ja? Ja sam bila samo povrijeđena. Nisam imala namjeru raditi veliku famu od toga. Po svom starom dobrom običaju ja sam samo napravila rez iza svega i odlučila da je ovoga puta dosta. Ja se ne vraćam. Nismo više bile djeca. Zašto bi se tako onda i ponašale? Davno je to prestalo biti prijateljstvo i postalo odmjeravanje nečeg nemjerljivog.
I nije mi bilo žao. Svjesna sam da neke ljude čovjek mora u svom životu ostaviti iza sebe. To je dio povijesti, a povijest se nikada ne mijenja. Bila sam sretna zbog nekog vremena koje smo provele zajedno.
Znam da si dobila onu poruku. Prošlo je podosta, zar ne? I tražila sam te da ne odgovoriš na nju. Znaš li koji je bio smisao svega? Unatoč tvom zmijskom jeziku i sebičnom ponašanju koje nikada nisi prepoznala kao takvo (jer to je tebi bilo o.k.), htjela sam ti zahvaliti za sve one trenutke kada si mi zaista bila prijatelj. Da, bila si to onda kada mi je prijatelj najviše trebao. Kada sam bila bolesna, sama, zbunjena i nesretna. I ja sam to znala cijeniti. Cijenim to i danas. Nisam to zaboravila.
Je li mi žao što nisam oprostila? I nije. Previše sam opraštala i nikada to nisi znala cijeniti…
Danas sam tužna jer su mi rekli kakav si život odabrala. Ne trebam ti ni govoriti svoj stav o tome. Ionako me nećeš čuti... Vidjet ćeš...Ovoga puta sama...
Da skratim? Da šapnem tišini? Hvala ti… bez obzira na sve...
Post je objavljen 11.05.2006. u 11:40 sati.