Libido mi je zadnjih tjedana kao u teenagera, i bogme, ta me činjenica svakodnevno fascinira. Mislim, i pokušavam otkriti postoji li neki posebni razlog za to, u čemu je uopće riječ, ali sve je uobičajeno, sve je standardno, i ne mogu pronaći razlog zašto je to tako. Reći će netko, koga vraga uopće tražim razlog, jer što god bilo, trebao bi biti sretan i samim tim se zadovoljiti, ali što mogu kad sam radoznao po prirodi, pa me zanima svašta, pa tako i zašto sam takav kakav jesam ovih dana.
Sex je stravično bitna stvar. Znam da nisam otkrio Ameriku, ali definitivno ga ljudi često podcjenjuju. Kad imaš jaki, kvalitetni libido, odašilješ strašnu energiju. Osjećaš se zdravo, jako, kvalitetno, ukratko nenadjebivo. U suprotnom, život se lako može pretvoriti u sranje. Nejebica jednako frustracija, i zato, u najgorem slučaju treba uzeti stvar u svoje ruke. Ništa ne prepustiti slučaju. Nikako! Za sve se treba potruditi, a ovdje se isplati potruditi. I sad, razmišljam o ovome, situacija me ponukala čak i da pišem o tome, i zato širim temu i pitam se: je li monogamija prirodna? Recimo, kad čovjek nađe srodnu dušu, treba li se pomiriti sa sudbinom i zaboraviti na sve te druge predivne žene (ili muške) što sa svih strana mirišu, isijavaju ljepotom i razbacuju feromone, treba li biti frustriran što više ne možeš, ili ne smiješ skitati i uzimati ono što ti život nudi slobodno i nesputano kao nekad? Ili se jednostavno nameće samo po sebi da možeš zastraniti jer dok druga strana ne dozna da se nešto dogodilo ništa se nije dogodilo.
Stručnjaci kažu da čovjek nagonski želi poševiti što više žena, i čisto nagonski reproduktivno, ima potrebu prosuti (usuti) svoje sjeme na što više mjesta, da ne kažem, u što više rupa. Ljubav je priroda "smislila" kao vrhunsku varku, stanje tijela i duha koje muškarca tjera da neko vrijeme bude uz ženu kako bi osigurao egzistenciju mladome. Ljubav bi po toj logici bila vrhunska prevara, stanje sluđenosti s unaprijed definiranim ciljem. Vrijeme, civilizacijski progres (regres???), učinili su svoje i dali ljubavi taj romantični karakter zbog kojeg je postala ono što danas jest, pa ima i svoj dan Valentinovo, milijun knjiga i filmova, povijesne ljubavi, i čak sintagmu da nije jubavi ne bi svita bilo.
Ajd ti sad budi pametan. Je li ta prevara mutirala i ojačala pa se pretvorila u jedinu nadu, iskonsku i najjaču životnu silu, ono za što se isplati boriti i ono što nas čini boljima. Što je ljubav, ako nije najveća naturalna prevara?
Monogamija. Hm. Danas ljubavi traju sve kraće, sve je više propalih brakova, prevara, veza iz interesa. Ženska emancipacija opasno prijeti u vremenu kada žena definitivno može bez muškaraca. Uspješna poslovna žena ode u banku sperme, oplodi se, začme, rodi i odgaja solo (ili s drugom ženom). Ne da je to legitimno, nego bi moglo postati uskoro i moderno, čak i pravilo ponašanja. Uz to, ševe radi, i žena će se moći legitimno ševiti s kim god hoće, i kako hoće. Prošo voz za spiku, muški je frajer ako je puno ševio, ženska je drolja ako su je puno ševili. Danas i žene ševe, i dobro je da ševe. Danas komadi upadaju, ulijeću češće nego muški. To je tako, to je normalno, i to su "dvije iljadite".
I što sad? Libido kao nikad, a monogamija na koju te nitko ne tjera, samostalno prihvaćena vrednota, pravilo ponašanja. A proljeće samo što nije. Lako je kad u svojoj monogamskoj zajednici imaš kvalitetna partnera, ali što ako nemaš, a većina zapravo i nema, jer da ima, veze ne bi trajale tako kratko. Jebeno je to, nije danas lako, a sve je manje razloga koji te nukaju da ostaneš moralan. Crkva je kompromirana, ma svaka je religija kompromitirana. Nema moralne vertikale, društvo je sjebano, nema se čovjek za što uhvatiti. Ostaje ti internet, gomila razvratne pornografije na dlanu, mediji takvi kakvi jesu, i ulica, prgava i izopačena kao i uvijek, i dečki na šanku koji stalno izazivaju, priželjkuju prevaru, mada su najčešće tek mali papučari, pa su face dok ih žene ne nazovu na mobitel i natjeraju ih doma. Kažnjavaju ih, ne daju im, šire noge samo kad zasluže, a kako su sirotinja, rijetko kad zasluže. Žene im odavno ne briju noge, debljaju se i malo drže do sebe, i to je taj pakleni zatvoreni krug iz kojeg je teško izići.
Hm, monogamija? Vele pametni, nikad ne reci nikad. Ipak, bilo bi najbolje pronaći svoje drugo ja, pravu romansu, i imati razloga biti monogaman. Imati s druge strane nešto za što se gine. Da, znam, znam, zvučim kao nepopravljivi romantičar, ali to je valjda ideal, ili bi trebao biti. Iako bi svaki muški valjda trebao po defaultu reći da jedva čeka zastraniti, i staviti ga negdje za strane.
Po nekoj logici, svatko na svijetu trebao bi imati negdje svoju drugu stranu, svaki ključ trebao bi imati svoju bravu. Malo njih to nađe, ostali isturpijaju, istokare ili na neki drugi način umjetno se prilagode bravi. Oni koji se nađu su izabrani, o njima se pišu knjige i snimaju filmovi, oni su taj ideal, nedostižna nada, smisao života i težnja ostalih par milijardi smrtnika. Neka. Zvuči dobro i dobro je da masa u nešto vjeruje. A tko zna, možda se nekima i ostvari. Kako bilo, svima sretno Valentinovo. I dabogda pronašli svoju ljubav. Ako je nađete, znati ćete, vjerujte. Taj osjećaj ne može se usporediti s ničim. Jer se ljubav iz prirodne prevare radi reprodukcije, pretvorila i nadu, uvjerenje da će biti bolje i težnju, da nije sve tako besmisleno, i da nismo tek topovsku meso u službi kozmičkog pregrupiranja generacija koje samo ide, ide, ide, tko zna gdje... Dok hodamo, imamo priliku voljeti, i zato se isplati hodati, čak i ako pojma nemamo gdje idemo. Volite zato kad možete!
Post je objavljen 09.05.2006. u 15:05 sati.