Naivnost, svima nam se događa.
Obećano mi je i more i putovanja, druženja i ogovaranja, sladoled i slatkiši. I šta sada?
Ipak sam čovjek, jadno, malo, bezazleno biće, koje će naravno pristati. Pristati, opeći se, ponovno...
Ono što je bilo prije točno tjedan dana, više nije i neće biti slijedeći tjedan...
Ono što je obećano...
More će se do tada isušiti i neće biti razloga za putovanja
Društva neće biti, ogovaranja uvijek
Skadoled će se otopiti i u svojim parama prema nebu ponjeti slatkiše, posljednje pozrave, sjećanje na obećano..
Ono što ostaje su sol, stare autobusne karte i mrlje od saldoleda
Ono što ostaje nije vrjedno sjećanja, to je bol...
Bol ponovno, uf koji moćan osjećaj. Prošlo je tek sedam, od četrnaest dana, koje je obećao, već osijećam bol, napredujem.
Sretan rođendan, mama :))
Post je objavljen 07.05.2006. u 18:36 sati.