Čovjek od šume često ne vidi drvo, i tek sad primijetih da ni slova nisam napisao o nenaglašenom aoristu glagola biti (da, to je ono: ja bih, ti bi, on bi, mi bismo, vi biste, oni bi), no ni danas se time neću baviti. Muče me druge stvari, naime, pa ću 93. zapis posvetiti Budi i budizmu. A ostalo ću obraditi kad stignem.
U čemu je problem? U nedosljednosti pri transkripciji i transliteraciji. Naši poznati indolozi dr. Rada Iveković i dr. Čedomil Veljačić, ovisno o tome jesu li tekstovi na sanskrtu ili paliju, ime indijskoga princa Siddharthe u značenju probuđeni prenose kao Buddha ili Buddho. Prvi je oblik u Anićevu rječniku stranih riječi, zagovaraju ga i akademici Radoslav Katičić i Mislav Ježić, a u raznim leksikonima jedno d najčešće izbacuju pa stoji Budha (Klaić je elegantno izbjegao tu zamku).
Nasuprot tomu, u Šonjinu hrvatskom rječniku piše jednostavno Buda, kako bi i trebalo biti. Nije to hir nas kroatista nego dugogodišnja tradicija. Indijci, međutim, tu počasnu titulu izgovaraju sa h, jer to je svojevrstan poluglas i trebalo bi ga, kažu, zabilježiti. Pogotovo kad imamo i novije riječi kao što su dharma [dharma], također sa h, ili Bodhisattva. Opet, prezime nekadašnje indijske premijerke Indire zapisujemo kao Ghandi - ali izgovaramo [gandi], što znači da smo neke pojmove fonetizirali, a neke nismo. Ipak, nije li bespredmetno predlagati (i) budhizam i budhiste? Ne samo da za to nema razloga jer i Anić i Šonje i Babić i Institut za jezik potvrđuju davno propisane budizam i budiste nego u nekim glavama nema ni pameti!
I što mi preostaje? Ako komu kažem da treba pisati Buda, pokazat će mi milijun primjera - pa i spomenutoga Siddharthu - gdje se uopće ne držimo vlastitih načela. Ako se pak priklonim rješenju da (barem) treba biti Budha, Buddha ili Buddho, niječem jezičnu praksu i raspirujem ionako velik požar koji nam proždire baštinu. A gasitelja nigdje, samo piromana. I to uglednih, s akademskim naslovima.
Post je objavljen 07.05.2006. u 12:23 sati.