Nisam jugonostalgičar. Država u kojoj je bilo toliko mržnje nikako nije mogla biti dobra bez obzira na to tko je tome kriv a tko nije.
Jedini razlozi eventualnoj nostalgiji za tim vremenom bili su ona luda mladost koju čovjek ne može vratiti i neki drugi sustav vrijednosti.
Da, uspjeh i novac bili su i onda važni. Ali ne toliko naglašeno. Luzer je bio onaj tko nema s kim popit pivo. Onaj kog nitko ne treba. Onaj koga nitko ne voli.
Pisao sam jednom ovdje o cugi s lokalnim foteljašem, gospodinom Guzonjom. Koji se slučajno našao van svog okruženja i s kojim nitko zapravo nije htio pričati. Ni popit s njim piće. Iako je vani parkirana zvijer s nekim tamo V6 ili V8 motorom koji ubije goriva koliko ja ne bih mogao zaraditi. I koji ima kožna sjedala. Iako je gospodin Guzonja neko mudo naše županijske uprave.
On je tu večer za mene bio luzer.
Čitam ove blogove i masu pismenih i inteligentnih ljudi koji ih pišu. Jedino važeće mjerilo je sadržaj. Možda onaj neki tamo bloger ima u garaži bemveja. Isti taj bloger ne zna sastaviti rečenicu. Jer je priglup, polupismen i nema duha. Bemveja mu je kupio tata. Možda ga je i sam zaradio nekom prijevarom. Možda ga je i sam zaradio jer ima smisla za okrenut lovu a životni san mu je bio vozit tog bemveja i jebat sponzoruše.
Isti taj bloger stat će pred mene s bahatim stavom iza kojeg nema puno sadržaja. Jer moj auto ne vrijedi ni koliko alu-felge njegovog moćnog stroja.
Papak sam. Luzer. Aa?
Ne kažem da ne bih volio bolje živjeti. Kažem da bi me i onda zanimalo puno toga. Evo, recimo... Volio bih naučit francuski. Jer mi je lijep jezik. Vozio bih oldtimere. Jer su mi ljepši od ovih današnjih plastičnih auta.
Imao bih manje šanse da pronađem ono što najviše želim pronaći. Jer bih bio na udaru sponzoruša. Doduše samo onih koje su dobre glumice (onih najgorih). One prozirne nemaju šanse. Da li bih bio sretan?
Stane čovjek pred staru ruiniranu fasadu i proučava nešto. Skicira. Onda ode kući i počne pravit kalupe. Odlije sve one ukrase kakve je ta fasada imala prije stotinu godina. Zamoli nekog da mu to preveze na radilište jer nema kamion ni kombi. Prikelji sve to na fasadu i ode na pivo mrtav umoran. Poslije njega svoj posao odrade moleri. Kuća zablista.
Naš majstor s početka priče stane ponovo pred kuću i gleda ju sretan. Jer je stvorio nešto lijepo. I ode kući i zaspe kao bebica. Što od zadovoljstva, što od piva.
Da li je on luzer?
Mogao bi malo bolje pogoditi posao. Nastupit pred investitorom bahato. Opalit bijesnu cijenu. Uguzit se u lokalnu politiku i pokupit sve poslove koji se pokupiti mogu. Zaposlit radnike i sisatu tajnicu. Nikad više ne zaprljat ruke gipsom. Jebat sponzorušu manekenski građenu i steći mnoge nove prijatelje. I kad na ovo zadnje prikeljim upitnik, tada sve to pada u vodu.
Jedan upitnik sjebo cijelu koncepciju.
I kažeš ti, prijatelju moj s bemvejem da je naš majstor luzer?
STANI TI pred tu kuću i OSJETI ZADOVOLJSTVO.
Majmune.
Post je objavljen 05.05.2006. u 19:57 sati.