Marketing
Puklo u mozak...
Prošao je i prvi pregled, učim se strpljenju... 
Ginekolog je za sada zadovoljan - gestacijski mjehur je pravilan i odgovarajuće veličine iako još nema žumanjačke vrećice niti ploda. Takav je bio razvoj događaja i kad sam imala prvi blighted ovum... Ginekolog me smiruje, pa me podsjeća da je ovo vrlo rana trudnoća i da nema nikakvog razloga za paniku. Za sada vam je, kaže, sve na mjestu i sve je pravilno... Dogovorili smo pregled za dva tjedna.
Jako se mijenjam i osjećam se tako nekako čudno. Smijem se, plačem, šizim... 
Raspoloženja se mijenjaju brzo i vrlo neočekivano. Nekako mi je najbolje na poslu - usmjerena sam na ono što radim i uopće ne razmišljam o trudnoći (barem ne aktivno iako mi je dijete od jutra do mraka u podsvijesti). Ali kad dođem kući, često nastaje pakao - ovo ne valja, ono ne valja, mužu bih skočila za vrat, mama se pretjerano za mene brine, svekrva previše zove... 
Ma nisu oni krivi, netko bi pomislio da sam sa njima na ratnoj nozi. Naprosto imam potrebu zatvoriti se u nekakvu rupicu potpuno sama, čak i bez muža. Tada mi prođe glavom da sam možda u prošlom životu bila paučica ili bogomoljka - nakon što mi je dragi obavio funkciju sad mu mogu odrezati glavu jer mi nije potreban. 
Fali mi malo optimizma - kad bih ga imala gdje kupiti, pod hitno bih otišla u dučan... Instinkti mi govore da će ovoga puta biti dobro, a realno ionako ne mogu napraviti više apsolutno ništa kako bih utjecala na pozitivan ishod. Znači, trebala bih se opustiti i pustiti da ide svojim putem, pa gdje dođe... Ali kad bih mogla opisati što mi sve prolazi glavom, kao da mi cijela četa malih crvenih sjedi na ramenu i jebe me u zdrav mozak! 
Preživjet ću, kao i sve do sada... 
Post je objavljen 04.05.2006. u 05:15 sati.