Rekoh već jednom prije da sam po slobodnom opredjeljenju sretna osoba. Nekako sam si baš svoja i apsolutno prihvatljiva u nasmijanoj verziji. No ponekad mi taj moj smajlić pobjegne, sakrije se negdje u džep i ostanem zamišljena, onak' na granici tuge. Iako nemam ni najmanje razloga biti takva. Postavim si tisuće pitanja zašto i kako, tražeći početak i kraj tog emotivnog klupka koje se nemilosrdno namotava u meni. Osjetim li previše nečije druge tuge ili samo ostanem praznih baterija?
Zašto si uopće dopuštam osjećati tugu, tuđu ili svoju?
Nick Cave mi pjeva „Straight to you“, možda je njemu isto k'o i meni … samo se trebamo poštimati …
Post je objavljen 03.05.2006. u 12:01 sati.