Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/isil

Marketing

On the road again

putkasreci

Tjedan dana ne pisanja. Mislim da mi je to definitivno rekord.
Ovo je prvi put da pišem post od doma. Inače sam uvijek sve što
moram radila na poslu a od sada će izgleda biti ovako. Jako je teško
ovo s obzirom da mi se komp doma gasi svakih 15 minuta. Izgubim
volju za pisanjem. E, da vas malo uputim u sve novo iliti da
rekapituliram ovih 7 dana od zadnjeg posta. Kao prvo – dobila sam
na igri od Ray Quicka ( red & Black – koja je meni predobra )
nagradno putovanje za dvije osobe na Vis i to 7 dana. Ja svoje
oduševljenje ne mogu opisati zbog ove nagrade koju sam dobila.
Da nema toga ja ne bi vidjela mora ove godine. Plus, to je prvi put
da sam dobila išta. Još uvijek postoji šansa da moj dragi neće moći
ići samnom, jer sa njegovim tatom je takva situacija da ništa ne
možeš isplanirati. Preteško je sve to. Ja bi voljela da mogu ići s njim
ali može se desiti da ću morat vodit nekog drugog. Znam da se i on
tome tako veseli i da bi htjeo to jako, jako ali eto…Ne možemo
predvidjeti šta sve može biti do tada. Ma teško mi je o tome i pisati.
Kao drugo – novi posao. Ja sam još uvijek izvan sebe zbog toga.
U principu još mi nije sjelo ( ne vjerujem i da hoće sve dok u
ponedjeljak ne upadnem tamo sa trokiranjem i knedlom u grlu ) da
ja poslije 7 godina idem u novu firmu u kojoj neću morati žicat svoju
plaću i u kojoj ću preko zime imati grijanje a preko ljeta najvjerovatnije
i klimu. Ej, klimu – pa šta je to uopće :) ?!? Gdje neću čistiti govna za
cuckima i učiti djecu engleski i pisati glupe članke za jednog od šefova.
Da ne pričam o stvarima kao što su božićnica ili regres. Ja to dosad
nisam vidjela kako izgleda. Strah me ali imam jako veliku želju i volju
za tim da je to nenormalno. Ne znam kad sam imala toliko pozitivne
energije što se tiće posla. Možda se čak i našminkam prvi dan i obučem
pristojno :)) Sada je na starom poslu teška panika jer moram
pozatvarati sve žive poslove i sve što neće oni sami moći pa radim bez
prestanka. Šef je doveo svoju curu da ju učim šta treba raditi, ona će
me zamjeniti kao. Prvo pitanja joj je bilo šta je faktura (nikad nije čula
za tu riječ). Nije to sramota ali ja sam računovođa i trebam joj pokazati
kako se vode računi a ona ne zna ni za riječ račun iliti faktura. Dva sata
naučavanja su prošla u njenom zapisivanju onog što ja pričam.
Jedan od zapisa je izgledao ovako – poštu izvadim iz sandučića i
otvorim je. Ako ne znam šta je, zovem Isil – mislim da ću dobiti jako
puno poziva. Rekla sam svojim dečkima da idem iz firme i nisu baš
oduševljeni. Osjećam se nekako kao da ih ostavljam na cjedilu, pa mi
to teško pada. Najžalije mi je onog jadnog pseta od mog šefa kojeg
od sada neće ama baš nitko pomaziti cijeli dan. Nisam pseto danas
smjela ni pogledati, toliko mi je žao.
Bio je produženi vikend. Da bar nije. Više bi se odmorila da sam radila
i subotu i nedjelju i ponedjeljak nego ovako. Nisam se izvukla iz kuće
od dragog sve skupa ni sat vremena. Starom mu je bilo jako loše pa
je vikend prošao u dočekivanju hitne pomoći (triput) i kućne njege.
Njemu je to naravno sve puno strašnije i teže nego meni ali opet ja
sve to preko njega tako jako doživljavam da je to prestrašno.
Zna me tako opaliti da ne mogu složiti jednu normalnu cijeliu dan.
Nego sam skroz neka tupa i odsutna. Fali mi Slavonija i roštilj uz gitare
i Petnju ili Ljeskove vode ili Poloj – voda, šuma, prijatelji.
Tek sam sad shvatila onu izreku džungla na asfaltu. Davim se ovdje
nekada. Koliko volim Zagreb toliko ga nekada i mrzim. Moje pseto
pucaju hormoni valjda, pa je lud. Cvili 24 sata na dan. Pola je
jedanaest i moram ga još ići šetati sada a toliko sam umorna da ne
znam za sebe. Ukratko – počele su mi se dešavati lijepe i pozitivne
stvari u životu na što nisam navikal. I sada radi taj neki čip u meni
koji me sprečava da ih primim normalno. Ja umjesto toga samo
čekam kada će nešto poći po zlu. Grozan osječaj. Proči će, jel tako ?
Eto to je ukratko to da se javim. Čitam ja vas ćim imam i 5 minuta
vremena samo ne stignem napisati ništa.
Moram se opet zahvaliti svima vama na komentarima dolje jer su
predivni i jer mi daju takav zalet da to nije normalno. Pusa vam velika
svima i ostajte mi dobro do ( nadam se ) skorog tipkanja.


Post je objavljen 02.05.2006. u 22:39 sati.