Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dylan

Marketing

High Hopes

UPUTE ZA ČITANJE OVOG POSTA:
1. Dok ga čitate,OBAVEZNO slušajte pismu High Hopes od Floyda(ako ste ikako u mogućnosti) jer ovaj post je ništa bez ove pisme!
2. Dio di spominjem "Titanic" govori o starom discu koji se tako zva,a uništen je u ratu

Ako sad ne kužite o čemu govorim,shvatit ćete kad pročitate post.



Kada u svom sjećanju prebirem ostatke svog djetinjstva koji se poput šarenih,svjetlucavih perla,gube i nestaju u mojim uskovitlanim i,samim po sebi,raznolikim mislima,padam u neko stanje polusna u kojem osjećam kako zamalo mogu dotaknuti staklenu opnu koja štiti to jedino sveto,nevino i neokaljano mjesto u mozaiku moga mladog života.Toliko se poželim vratiti u te dane da moj organizam prestaje biti otporan na suze i čežnju moga srca prolije po ovom listu sa riječima koje ne znače ništa.Kad on tako bezobrazno i bezobzirno sravni i pojednostavni vrtlog mojih osjećaja koji pršte od intezivnosti i neke podsvjesne beskrajne energije koja me izluđuje svojom snagom i neprekidnošću,sramim se sama sebe i onoga što je vrijeme napravilo od mene.Stvorilo je od mene čudovište,demona koji više nije u stanju pojmiti pravu sreću,nema strasti ni djetinje poletnosti,živi sam u svijetu koji pasivno struji pored njega odnoseći godine kao trulo jesenje lišće koje se kida i nestaje u pukotini vječnosti....
Sve negdašnje igre,strasti,emocije i čežnje gube se u beznačaju dvadeset i prvog stoljeća u koje zlosretno stupih sa deset krhkih godina.Gore u meni poput čudovišne vatre koja me grize,kida i izjeda iznutra,zato što mora stajati zarobljena,osuđena da bude prošlost u mome postojanju.
U tih pet-šest godina koje me i danas zabole svojim čarobnim i umu zamagljenim uspomenama,kao da je sve oko mene bilo ironično,predivno i magično....Ah,kakve li ironije da je upravo ono što je obilježilo naše mlade i nemoćne živote,a pojavilo se slavne '97 («Titanic»,naravno),stajalo točno pored nas.Uništeno,razrušeno i spaljeno,a nama opet tako značajno i tako prekrasno,dok je odraslima palo u zaborav kao samo još jedna zgrada uništena okrutnim ratom.Stajali smo na njezinoj «palubi»,glumeći da smo Jack i Rose,baš kao u njezinom muškom originalu....



Prisjećajući se maglovitih dana moga djetinjstva i života u Duilovu,polako shvaćam kako smo mi,sami nesvjesni svega što se događa oko nas,živjeli u nekoj začaranoj zemlji snova na otoku ukletog vremena.Odrastali smo u vlastitom malom raju na Zemlji,daleko od vreve modernih pošasti.Naša su djetinjstva bila neprocjenjive vrijednosti upravo zbog nevinosti koju su nosili u sebi.Bili smo povezani na način koji nije poznavao granice «normalnog» prijateljstva.Voljeli smo se kao braća i sestre...bili smo djeca drugoga boga.
Ja...Ja sam živjela za trenutke koji i sada stoje pažljivo umotani u postelji mojih uspomena...To su bili trenutci poput onih,kad bi stajala ljeti na božanstvenom,mirnom Maestralu,čitajući Zagora,osluškujući More i osjećajući miris Borova....naprosto je nevjerojatno kako biste točno mogli čuti vrisak svakog kupača kad bi ga ovaj drugi bacia u more...ponekad...čak biste mogli i prepoznati čiji ste glas upravo čuli.
Živjeli smo u savršenoj,skladnoj harmoniji sa životinjama,prirodom i jedni s drugima.

Ja sam iz Duilova otišla sa 11 i po godina.Iako to nikad nikome nisam priznala,cijeli moj svijet se u jednom trenutku srušio kao kula karata.Život me doveo na Skalice,kvart pored Poljuda,kvart u kojem prevladava beton,moderne pošasti i ljudska glupost.
Kvart koji je u centru grada,zaglupljen je Hajdukom i Torcidom,u njemu nema onakvog drveća i cvijeća,onakve ljubavi,sreće ni ushita.Ovdje su djeca glupa,razmažena i psuju kao kočijaši.
Ovdje je život koji ni u kojem pogledu ne sliči na Život,Život kakvog ga ja pamtim i koji će mi zauvijek ostati zapleten u najdublje niti moje nesretne duše....



I za kraj...najlipša pisma o djetinjstvu....

Pink Floyd
High Hopes

Beyond the horizon of the place we lived when we were young
In a world of magnets and miracles
Our thoughts strayed constantly and without boundary
The ringing of the division bell had begun

Along the long road and on down the causeway
Do they still meet there by the cut

There was a ragged band that followed in our footsteps
Running before time took our dreams away
Leaving the myriad small creatures trying to tie us to the ground
To a life consumed by slow decay

The grass was greener
The light was brighter
With friends surrounded
The nights of wonder

Looking beyond the embers of bridges glowing behind us
To a glimpse of how green it was on the other side
Steps taken forwards but sleepwalking back again
Dragged by the force of some inner tide

At a higher altitude with flag unfurled
We reached the dizzy heights of that dreamed of world

Encumbered forever by desire and ambition
There’s a hunger still unsatisfied
Our weary eyes still stray to the horizon
Though down this road we’ve been so many times

The grass was greener
The light was brighter
The taste was sweeter
The nights of wonder
With friends surrounded
The dawn mist glowing
The water flowing
The endless river

Forever and ever

Hello…Is that Charlie?
Hello Charlie…Great!




Post je objavljen 01.05.2006. u 23:37 sati.