Pa, dragi moji, sretan vam praznik rada...ili radnika...kakogod se to vec zvalo.
Neki od vas mozda uzivaju u ovom nenadano lijepom danu nakon nekoliko uzastopnih tmurnih i kisovitih dana u nekoj prostranoj livadi ili pikniku. Ja sam medjutim izabrala malo pasivniji nacin. Mozda i nije najbolji, ali nekako nemam bas volje a ni drustva za nesto drugacije. Zapravo, volja uvijek i odmah dodje ako se nadje dobro drustvo. Buduci da istog nema...
Imam neke stvari u zivotu preko kojih bi voljela prijeci. Zaboraviti ih naravno ne mogu, a niti to i ne zelim, nego jednostavno prijeci. I bas kada mi se ucini da sam presla preko te stvari, nađem se u situaciji gdje bih trebala reagirati tako da je ono otprije kao neka rijesena stvar.
Ali uvijek mi se pred ocima pojavi ta stvari ja jednostavno ne mogu a da ne odreagiram hladno jer me ta stvar previse dirnula da bih se u sljedecem trenutku mogla praviti da je sve u najboljem redu.
Sto je najgore, ako i prođe dosta vremena i sve se vrati u kakvu-takvu normalu, ja se opet sjetim te stvari i na povrsinu mi isplivaju sjećanja s kojima se jednostavno ne mogu tek tako pomiriti.
Htjela sam reći da je najbolje neku stvar riješiti odmah i prijeći preko nje ili je uopće ne riješiti i odmah se zaustaviti dok god se to ne riješi. Ako preko volje odlučim prijeći preko toga pa mi jeto poslije stalno tu negdje i "kopka me" onda ne mogu normalno nastaviti dalje.
Imate li vi sličnih situacija u svakodnevnom životu?
Post je objavljen 01.05.2006. u 17:06 sati.