Jučer sam nešto zujala po stanu. Sređivala sebe, parket, pločice, krevete. Smišljala kako da se riješim prašine zauvijek, a sve to vrijeme radio je tv i vrtila se Sanja na RTL-u (mislim, nisam sigurna, ne štrikam uz takve emisije). Tema je bila o „sponzorušama“ i razrada cijele psihologije tih bića. Pozornost sam obratila tek kad je Predrag Raos nešto bijesno objašnjavao nekom tamo nebitnom (meni, u svakom slučaju nebitnom). Morala sam sjesti i koncentraciju usmjeriti prema tv-u. Zanimalo me stajalište drugih ljudi, jer zašto bih bila uvjerena da je moje gledište ispravno (nisu me razuvjerili)? Naravno, svi od reda lijepi, pametni i čedni. Ni jedne pripadnice „odbačenog“ (laž- jako prihvatljivog) društva nije tamo bilo. Ni jedan mali atomčić takve nekakve. No, ne treba mi ONA da je iskažem svoj sud.
Što se to desilo sa suvremenim svijetom? Ok, bilo je to tak i prije. Meni su se možda otvorile oči kada sam shvatila nakon jedne pročitane knjige da su „sponzoruše“ u nekim zemljama dio folklora i to traje već stoljećima. Hm, dio folklora? Da, tamo su dio folklora. Kod nas bi u najmanju ruku bile nazvane kurvama (ovoj imenici navodnici nisu potrebni i neću se ispričavati zbog svojeg navoda).
Ja to zaista ne razumijem, a ni ne pokušavam. Zar smo se svi doveli do toga da je lova sve i da zaista lova i samo lova pravi razliku? Meni novac nije važan. Ok, važan mi je, ali samo ako on znači da sutra neću biti gladna, da ću si moći škicnuti neke šuze ili šminku i to kupiti. Da ću imati dovoljno novca na početku mjeseca da kupim sve lijekove koji su mi nužni da bih mogla normalno funkcionirati i da s vremena na vrijeme nekoga mogu razveseliti s nekom sitnicom. Eto, utoliko mi je novac važan.
Nisam nikada pravila razliku između onih koji ga imaju i onih koji ga nemaju. Uvjerila sam se jedino u to da ako i nisi imao baš love, a sad najedanput imaš ko blata- mijenjaš se! Definitivno se mijenjaš i to najčešće na gore. Ne znam zašto je to tako?! Zato što možda onda imaš mogućnost posjedovanja svih svojih snova (i tuđih), ali to onda više i nisu snovi. Za čim čovjek tada teži? Čemu težiti kad možeš imati sve?
Nikada nisam promatrala muški svijet i na koliko love sjede, leže ili rade nešto drugo. Što on meni može pružiti isključivo samo s lovom ili ako me je privukao samo zbog nekih materijalnih prizemnosti? Meni ništa. Ljubav? Ne. To ne možeš kupiti, a ni vratiti ako se potkrade neka greška za vrijeme garancijskog roka. Kome vraćaš račun? Njemu? Sebi? Svojoj gluposti? Pohlepi? Ne, nisam jedna od tih. Strast? Da je tako, spavala bih u krevetu u kojemu bi plahte bile dolari spojeni čvrstim šavovima. Užitak? Ne. Sigurnost? Da. Ali što će mi ona ako uz nju ne mogu dobiti i osjećaje, nježnost, smijeh, ljubav, radost i staloženost? Kod mene to ne pali. Možda nisam normalna?!
Vjerojatno su mi zato i bili smiješni muškarci koji su pokazivali koliko „vrijede“. Još smješnije su mi bile žene koje su u stanju učiniti sve da bi takvog muškarca i zadržale pored sebe.
Da mi je bilo do love i do uloge božice materijalnog svijeta mogla sam je vrlo jednostavno zaraditi uz pomoć svog tijela. Vjerojatno bih i profitirala. Bez obzira koliko vam to sada prepotentno zvučalo, ali je tako. Znam jer su me pitali. Znam jer sam se glasno nasmijala na takva pitanja. Smiješno. Zaista. Presmiješno.
S druge strane takav je život. I one su postale dio nekog modernog folklora. Brzi auti, zlatni lanci s kojima možeš vrlo jednostavno bezbrižno zavezati kravu za drvo i pronaći je na istom mjestu gdje si je i ostavio prije par sati dok si ti u nekom „poršeu“, samo u čarapama (dizajnerskog potpisa) i „roleksu“ slinio nad nekom razgranatom i naduvenom tetom koju bi komotno komunalci mogli pokupiti i odfurati na reciklažu plastičnog otpada.
No, svaka im čast. Treba imati želudac i razvijenu strategiju pokvarenjaka da takve muškarce i uspijete zadržati pored sebe. Treba to znati. Treba znati širiti noge i onda kada to ne želiš, ali za potpisane sunčane naočale se ipak i mora malo pomučiti. Treba se znati smijati svemu tužnom, praviti se inteligentnom ili glupom kada se to zahtijeva od tebe i potisnuti pamet, jer tko još želi pametniju „partnericu“ od njega? A one su sve pametne. Nemojte se zavaravati da u glavi skladište balone ispunjene helijem. Treba to znati. E, to ja zovem umjetnošću. To je umjetnost.
Meni brzi auti ne predstavljaju ništa posebno. Volim ih, naravno. Volim i brze motore, nabrijane mašine i kacige s tamnim vizirom. Ja sve to volim. Čak nešto od toga i posjedujem, ali to mi nije presudno za život. To je luksuz. Moje viđenje luksuza. Luksuz kakav si ja mogu priuštiti. I naravno da će me impresionirati neka dobra linija auta, ali neću biti nesretna zbog spoznaje da ga JA ne mogu imati. Bit će to samo jedan odbljesak divljenja u mojoj glavi koji prolazi onom brzinom kojom odlazi taj isti auto iz mog vidnog polja. I ako je nešto važno, onda je važna ta stvar, a ne osoba koja upravlja njome i osoba koja ju posjeduje.
Ako pogledam sebe i ono što me okružuje, ono moje, onda znam da nisam bogata i da nemam sve što bih možda poželjela imati, ali sam sretnija i zbrinutija od većine ljudi koji me okružuju, od većine stanovništva u ovoj nesretnoj državi. Moje bogatstvo je u tome što ja to znam cijeniti i znam da se može dogoditi da sutra više nemam.
Snovi? Novac? Pisao je frifol neki dan o tome koliko novca je dovoljno novca? Ja bih rekla: onoliko koliko ti ostavlja prostora da još uvijek težiš ka nečem, da još uvijek imaš snove i da postoje stvari koje su ti nedostižne, a koje, kada ih uspiješ prigrliti, u tebi izazivaju veselje zbog postignutog.
Ukratko- želim i dalje u životu željeti…
Post je objavljen 29.04.2006. u 14:10 sati.