Tata, više te nema....po neznam koji put razmišljam kako bi bilo da sam ti to veće donjela čašu hladne vode kad si me zamolio...da ti nisam rekla da nemam vremena...radi tog smo se jako posvađali i ti si mi u jednom trenutku reko:BIT ĆE TEBI ŽAO!!To veće sam otišla spavat kod frendice,nisam ni slutila da će to veće biti posljednje što sam te vidjela, da će naša svađa, sve one rijeći biti posljednje što sam ti uputila...Sljedeći dan kad sam se vratila kući...hitna je već bila gore, mama me sam poslala u sobu i rekla da ju tamo čekam...nakon sat vremena brat je ušo u sobu i reko:TATE VIŠE NEMA, te riječi nikad neću zaboravit....Promjenile su mi život,u trenutku su mi se svi događaji pomutili, svi trenuci provedeni s tobom su mi se slivali na oči,...Nisam mogla vjerovat da s tobom neću više nikad kartat, da mi više nećeš čitat lektiru prije spavanja,da nećemo više trčat naveće,jednostavno nisam mogla vjerovat da te više nema...Nisam ti stigla reći koliko te volim, koliko mi je žao što si bolestan,...kako mi je mama cijelo vrijeme govorila da je to prolazno stanje i da ćeš brzo ozdravit nisam se previše zamarala s time, tek sam na dan tvoje smrti saznala da si imo rak,...iako sam imala 14 godina shvačala sam kako je to opasna bolest bila...Dugo si vremena prebacujem da sam ja kriva za tvoju smrt, da sam ti donjela vode bilo bi sve uredu, da nisam bila toliko pokvarena i sebična...Da imam priliku rekla bi ti sve, rekla bi ti da mi nezamislivo fališ, da te volim više nego što ti misliš, da u svakom trenutku proklinjem onaj dan kad smo se posvađali, da svih ovih godina mrzim sama sebe , da sam svako veće molila boga da uzme mene, a tebe vrati, ti bi ovaj život živio na bolji način,mene tak i tak loša sreća prati...Nadam se da me vidiš i čuješ jer onda bi znao da je sve ovo istina i da sam ti zahvalna na svakom danu provedenom s tobom, na svakom trenutku koji mi je uljepšao djetinjstvo, na svakoj lijepoj riječi upućenoj meni...hvala ti što si uvijek bio uz mene, što si se brinuo da uvijek imam sve i na kraju hvala ti što si sve to dao od srca,...Voljela bi ti jednog dana nekako uzvratiti, željela bi da se ponosiš mnome,da budeš sretan što sam ja ta koja je baš tvoja kćer...Žao mi je što sam ti ostala u ružnom sjećanju i što je naš posljednji susret izgledao onako...Trenutno razmišljam dali si ikada naslutio koliko si mi značio i koliko je jako bilo to što sam osiječala iako to nisam pokazala...Hoće li ti ljubav koju sam ti kolko tolko dala biti dovoljna za zauvijek...Od tog dana sam si obećala da ću svima iskreno govoriti o svojim osiječajima, volit ću to i pokazivati, jer postojale su vrlo važne osobe u mome životu koje to nisu znale niti znaju...Kad jednom umrem, neće postojati druga šansa,zato dok živim moram se truditi biti što otvorenija, jer ako se sutra nešto dogodi, više nema povratka...