Sada puž ide van, nosim ga do parka. Njegova je vika strašna, ubrizgava mi se u glavu. Uz to je podmukao, sve zna, a znanje drži za sebe. Prezirem ga.
Ostao je u parku, tako je dobro za obojicu. Ima nekoliko stvari koje će me proganjati još dugo; njegov pogled u brzinskom prevrtanju zrakom, prije nego što nestaje u crnom šupku gradskog grmlja. Cijeli naš odnos, intenzivan, nategnut, neizdrživ, proročki i altruističko-osuđujući, ispunjen je u toj slici na koju pritišćem DILIT, ali se ona sve više učvršćuje u pamćenju i progoni me poput šugavog praseta.
Noćas sam sanjao praznu Ilicu premazanu medom, teško sam se kretao s jedne strane na drugu, izašao iz sebe i gledao lik koji je mogao biti moj iz nekoliko kutova odjednom. Tresao se pritom cijeli taj otvoreni prostor, sedamnajstica je ejakulativno protutnjala iz uskog haustora s pužem u kabini koji se u čudovišnom ceru obrušio na mene.
Na prednjem tramvajskom staklu stoji otisak “Kierkegaard”.
Nekoliko sati poslije hodao sam po stanu, ufurao se u sitna svakodnevna zabrijavanja, izudaravanje svih kućnih tepiha po nekoliko puta. No nisam se uspijevao očistiti, životinja iznutra rastezala je svoje krastave pipke po svim udovima. Klizi sluzava, bode bodljava i žari kad se najviše opustim. Ne znam koliko je popijenih čaša mješavine konjak + bijelo + crno (vrlo loše kvalitete) i koliko popušenih truba s dodatkom dature moralo proći prije nego sam uhvatio jedan čisti trenutak potpunog ničega. Uhvatio sam taj atom, u polusvjesti, nalik na kap tekućeg čelika i izlio se u njega potpuno. Ne samo da se nije osjećala težina suspregnutih odnosa, već sam izgubio znanje o (a i želju prema) nečemu što inače označavam kao “ja”, “ti”, “mi” i sl.
Surfer nitko jaši kroz ništa na atomu tekućeg čelika.
Budim se, privikavam na svijet sobe i okoliša koji čini sve ostalo. Ne znam od kuda je iznikla ta misao, ali je vrlo jasno oblikovana: “Puž Kierkegaard ima brata blizanca. S njim klizi po svijetu i zamejava. Koriste jedan drugoga za spletove okolnosti, vrlo raznih.”
Poslije toga jasna je cijela situacija; K. se sakrio, došao je njegov brat, K. se ponovno pojavljuje i skriva u tenisicu za koju je znao da ne obuvam taj dan. To je znao zahvaljujući moći predviđanja koju posjeduje uslijed svoje (naizgled) sporosti. Nadaje se tako da je pužja sekunda brža od ljudske onoliko koliko se čini da je obrnuto (da je ljudska sekunda brža toliko i toliko od puževe). On je upravo toliko brz da vidimo samo neke etape njegovog puta. Oko ne može sve registrirati, te se tako dobiva dojam sporosti. Uslijed prevelike brzine – hej, shvaćaš li, hej, shvaćaš liiii?!? - prozujalo mi je kroz uši, a trnci se pojave u desnom koljenu.
Post je objavljen 27.04.2006. u 14:33 sati.