Bio je jedan zločesti čovac. On bi došao, pa bi sa svojom debelom škembesinom drugim ljudima zakrčivao prostor. Okretao se na vrtuljku usred gužve. Zakrčivao svaki milimetar, svaki inč važnog - duhovnog prostora. On bi gledao u ljude, a oči bi mu bile svinjske. Iza tih očiju nismo nikako mogli nazrijeti pomak živaca koji bi upućivali na inteligenciju.
On bi samo sjedio, mi bismo samo sjedili.
A jednoga je dana, sasvim nenadano, u našu prostoriju nogom stupila žena koja otvara glave i popravlja sve što smrdi. Prvo je krenula da otvara tu glavu, a nas dvoje-troje smo se još morali uspeti na škembesinu da pridržimo. Smrdilo je i nama i drugima. Nama – posve pretjerano, drugima – tek da poluskriveno zariju svoje nosne duplje u marame i trkaju se laktovima; u suvremenom smijehu kad svinjsko oko ne zuri.
Ja sam morao izaći napolje da se ispovraćam. U smjesi toksičnih iznutrica pojavio mi se lik koji tjera vidovnjake da zaključuju o budućnosti. Lik je debelog bio debel kao moja debela povraćotina. Dvije djevojke i jedan motorist stali su u to ne gledajući kamo idu. Njihov smijeh i šale kao lonac prekinuo je vrisak djevojke visoka glasa koji izleti kad ova ugazi u nešto fuj. Da prostite: govno, đubre svake vrste ili povraćinu.
Tako su mi dvije djevojke i motorist stali na debelu budućnost, i sve je opet bilo neizvjesno kao i prije.
(A ovom su zaklopili glavu, prozračili prostoriju i nikad više o tome nismo zamucali ni riječi.)
Zagledam se samo ponekad u otvoreni prozor što se belji svijetu svojim zavjesama k'o jezičinom neopranom. Tada mi se sastanu prošlost i budućnost; ah - što ćeš!
Post je objavljen 27.04.2006. u 14:32 sati.