Marketing
smisao
' To sam u zivotu vec prosao', zali se svom srcu.
' Doista, prosao si... ali nisi nadisao', odgovara mu srce...
... on tada shvati da ponovljena iskustva imaju jednu svrhu - nauciti ga onome sto ne zeli nauciti...
... kako nadici nesto bolno sto se ponavlja?
Toliko puta zamislim se koje su sve moje uloge u zivotu... Koje je njihovo znacenje... smisao...
Koji je nas pravi put? Da li zbilja mozemo biti sigurni da je ono u sto ulazemo i vjerujemo najbolje za nas? Da neki znakovi i ponovljeni neuspjesi imaju svoj cilj da nam pokazu stvari koje ne zelimo vidjeti?
Da je bol neizbjezna... da je patnja zbilja trenutak spoznaje?
Sto je ono sto me cini jedinstvenom?? To se cesto pitam... I vec duze ne nalazim odgovor...
Tko bi uopce zamijetio da odem? Vec odlazim od nekih ljudi koje sam smatrala blizima... no, oni ne primjecuju jer su zaslijepljeni vlastitom sjenom... sto sam tek sad shvatila... Ono o cemu sam vec pricala - gledaju, a ne vide... Svi mi ponekad toliko toga ne vidimo, ali bar je bitno potrudit se... dozvolit ocima srca da prepoznaju ono sto je povrsno nemoguce vidjet... da prihvate... osjete... zavole...
Tako je tuzno gledat nekoga u oci, a da ne mozes doprijet do njihove dubine... i onog sto spaja te oci sa necim puno dubljim... a tako zelis to...
Boli kad svakodnevno osjecas da zid oko tebe postaje zid u tebi...
Kad toliko zelis pomoci drugim ljudima, a onda shvatis da ne mozes sebi... kad svi stalno odlaze...
Danas je sustav vrijednosti skroz iskrivljen... a ostati svoj je moguce... No, cijena je velika... Divim se ljudima koji to uspijevaju... koji su uspjeli... koji se trude... Makar ih neki proglasili cudnima, oni su zapravo nasi Ucitelji... koji su sami sa sobom uspjeli dokucit sebe i svjesno kroce svojim zivotnim putem hraneci se duhovnom snagom koju posjeduju...
A mi koji zelimo ponekad odustat od svega zapravo smo slabi... kukavice koje se boje zavirit u vlastitu dusu i prihvatit sebe i zivot bas takav kakav je... i naci hrabrost i vjeru da nastavimo hodati tim nepoznatim, nepredvidivim putem zvan ZIVOT... makar krocili neravnim putem... makar se spoticali... bili sami... usamljeni...
Najvise ubija kad osjecas da duboko u tebi postoji zelja za zivotom, uzivanjem u moru predivnih sitnica koje cine zivot... kad toliko zudis za iskrenoscu, za toplinom... za zivotom... a osjecas da te zaobilazi... da stojis sama u kutu i promatras kako taj zivot i sve sto obuhvaca znacenje te rijeci prolazi... mimoilazi...
...a ti ostajes zarobljena u vremenu i okovima koji su postali precvrsti da bi ih mogla sama otkloniti...
Ali... iako je ogledalo mog lica i duse razbijen, trudit cu se naci komadice... i sastavit mozaik... kakav god ispadne, to sam ja...
... i opet nisam dokucila koji je sm
