Ovih dana puno se priča o pogodovanju tvrtki Shimadzu prilikom raspisivanja javnih natječaja za radiološku opremu. Odgovornima se drže Andrija Hebrang koji je na čelu povjerenstva koje odlučuje o nabavki (a kojim slučajem rodbinski je povezan i s hrvatskim uvoznikom Shimadzua) i ministar Neven Ljubičić pod čijim blagoslovom sve to i ide.
Mnogima sigurno nije jasno kako se to može pogodovat nekoj tvrtki prilikom raspisivanja natječaja. Stvar je vrlo jednostavna. Uzmete tehničku dokumentaciju opreme koja vas zanima, nađete nekakav bezvezan detalj, tipa da šarafi koji drže poklopac posjeduju certifikat da su otporni na habanje (iako taj šaraf nećete dirat ni jednom tijekom životnog vijeka aparature) i to onda navedete kao uvjet. Naravno ni jedan proizvođač ne posjeduje takav certifikat jer je apsolutno nebitan, no onaj kome se pogoduje zna da će ta glupost biti navedena kao uvjet i nabavit će taj certifikat.
I onda kad amerikanci shvate o kakvom se natječaju rade i izvrše preko svojeg veleposlanstva pritisak da se nepošteno radi, Ljubičić i Hebrang uopćenim odgovorima pokušavaju opravdati zašto je jedino Shimadzu na svijetu dobar za naše posrnulo zdravstvo, iako je dvostruko skuplji od svih ostalih proizvođača. Naravno kao glavni argument navedu da jedino Shimadzu udovoljava sve tražene standarde, a to što se radi o standardima koji uopće nemaju veze sa stvarnom kvalitetom jednostavno se prešuti.
Post je objavljen 24.04.2006. u 15:07 sati.