Bilo mi je već krajnje vrijeme da maknem onaj uskršnji post ;)
Gledala sam neki dan na televiziji film o skupini ljudi koji pronađu sakriveni otok na Tajlandu, prozovu ga Rajem na Zemlji i nastane ga pod uvjetom da više nitko ne smije saznati za njega i više se nitko ne smije doseljavati. Kad se to svejedno počelo događati, počela su ubojstva i slične strašne stvari nad kojima sam se zgrozila.
Mislim pa stvarno! Gdje uopće na ovoj Zemlji ljudska noga još nije kročila?! Ima nas toliko puno da se ništa ne može sakriti. Apsolutno ništa.
Postali smo kao neka vrsta životinja koja samo iskorištava sva Zemljina bogatstva, ali ništa ne daje zauzvrat. Ima jedna riječ za to...uf, na vrhu mi je jezika....Osim toga, ne samo da smo postali istrebljivači (ah to je ta riječ!), nego se tamanimo i između sebe, kao neke najgore primitivne životinje. Kad se samo sjetim kako su prije crnci bili diskriminirani poput neke najgora vrsta smeća! A ima toga i danas, bez brige...
Ljudi moji, pa u što smo se pretvorili? Tamanimo prirodu u kojoj živimo, bez ikakve milosti i zdravog razuma, tamanimo se između sebe...Stvarno, ni životinje nisu takve!
A opet, kad malo bolje pogledam, takvi smo bili oduvijek, a očigledno ćemo takvi i ostati. Vuk može dlaku promijeniti, ćud – nikada.
Što se tiče pravde, mislim da se ona izgubila kao i većina onih stvari koje bi nam pomogle da ostanemo ljudi. Izgleda da svakim danom poprimamo sve gori i gori oblik.
Raspad sistema?
I hope not.
Post je objavljen 23.04.2006. u 20:00 sati.