Žureći se u školu zabunom sam uzela bratovu bilježnicu. Kasno sam to shvatila kad sam već bila u školi. Izvana je izgledala kao obična bilježnica s tvrdim narančastim koricama. Znatiželja me povukla da malo prolistam. Kad sam ju otvorila u sebi sam povikala: “on ima dnevnik“. Nisam ni znala da ga piše. Znatiželja me povukla korak dalje, malo sam prolistala, nešto i pročitala. Na umu mi je bila zlobna ideja da ću pronaći nešto čim bi ga mogla ucijeniti.Mislila sam možda je zapalio cigaretu ili nešto slično, uglavnom nešto bezazleno.Tako sam počela čitati.
6.rujna 2002., petak
Danas sam bio na Ivanovu rođendanu. Bilo je odlično. Slavio je 18 rođendan.Ekipa je bila genijalna. Dosta smo popili te ostao sam skoro do zore. Pod utjecajem alkohola palo je jedno klađenje. Dečki su me izazvali, zapravo nagovorili da zbarim Anu, curu iz mog razreda. Zapravo da ju odvedem u krevet. U početku sam se protivio, ali ispao bi luzer, pred ekipom da nisam pristao. Nije mi drago što sam učinio. Bar nema nikakve štete, ona naravno nije pala na moju spiku, ali rok je malo duži. Kladio sam se u svoj narančasti bicikli. Sad kad sam trijezan to mi se nimalo ne sviđa, ali moram. Moram.
10.rujna 2002., utorak
Danas sam krenu naprijed što se tiče oklade. Anu sam nekako uspio nagovoriti da iziđemo zajedno u kino. Bilo je teško jer ona i ne daje baš neki pristup dečkima. Dosta je njih odbila.Što se tiče škole sve je dobro. Malo me gnjavi profa iz hrvatskog, moja raska. Navodno sam spavao pod njenim satom. Što ću kad je dosadno.
12.rujna 2002., četvrtak
Danas sam bio s Anom u kinu. Pola sata sam isprobavao odjeću i na kraju sam obukao narančastu majicu. Dogovorili smo se da ćemo se naći ispred kina. Došao sam ranije nego što sam trebao, pa sam tako morao čekati. Iznenada mi je netko stavio hladne ruke preko očiju i tihi glasić je rekao:“Pogodi tko je?“, bila je to Ana. Kad sam se okrenuo munja mi je prošla kroz glavu, zastao sam, bio sam sav zbunjen. Ona je bila prekrasna. Nisam do sad shvaćao koliko je lijepa. Imala je crnu majicu s nekim narančastim natpisom, ništa pretjerano sređena, ali prekrasna. Poslije filma prošetali smo po parku. Baljezgao sam glupost. Strašno, ne znam što mi je bilo.
17.rujna 2002., utorak
Ana je super djevojka. Čini mi se sretnom, ali mene cijelo vrijeme muči krivnja jer sam s njom zbog oklade. Ne znam, mislim da bi ju to previše povrijedilo. Već mi je tisuću puta prošlo kroz glavu da pustim okladu.Pa i nije oklada tako važna, ali ako odustanem dečki će me izolirati iz ekipe. Znam kakvi su oni. Nije mi tako stalo do bicikla. Ne znam što ću. Možda da odustanem. Da li da to sasiječem u korijenu? Stalno razmišljam o tome.
18. rujna 2002., srijeda
Danas sam odlučio da ipak neću odustati. Smislio sam plan. U subotu će Marijo doma slaviti rođendan. Roditelji mu neće biti kod kuće. Naći ću već neku sobu i sve će izgledati slučajno. Moram se držati oklade. Moram.
Zatim sam preskočila nekoliko stranica i počela čitati.
21. rujna 2002., subota
Danas. E, danas i nije prošlo najbolje, zapravo je, ali k vragu muči me savjest. Bili smo na rođendanu sve je dobro išlo i nekako smo se našli u nekoj sobi u Marievoj kući. Odjednom sam osjetio da njene usne dodiruju moje. Uglavnom da ne opisujem spavali smo zajedno. Kad smo izišli van dečki su skužili. Povikali su nešto o tome kak je pala da sam dobio okladu. Ona je skužila da je to oklada. U tom trenutku sam pogledao ju u oči. Vidio sam očaj. Te njene naivne oči su se zacaklile od suza. Osjećao sam se užasno. (Da bar mogu vrijeme vratiti nazad).Ona je od boli izustila:“Kako si mogao?“ i opalila mi je šamar, te otrčala.
Krenuo sam za njom, ali mi je pobjegla. Vratio sam se njima. Dok su me dečki tapšali po leđima, čestitali mi. Ponašali su se kao da sam junak. Junak. Nisam se tako osjećao. Samo sam mislio na nju. Na njene plave oči zacaklite od suza.
23.rujna 20002., ponedjeljak
Gdje mi je bila pamet. Da bar mogu vratiti vrijeme nazad. Pa ona ide sa mnom u razred. Svaki dan se po nekoliko sati vidimo.Danas smo se oboje ponašali koda se ne poznajemo. Nije mi ništa rekla, a nisam ni ja njoj.Nisam joj se usudio pogledati u oči, zapravo uopće ne gledam prema njoj. U zraku se osjeća neugoda. Zrak se može rezati nožem, zvuči otrcano, ali takvo ozračje vlada. Sigurno me mrzi. Sigurno smišlja osvetu. Namjeravam joj se ispričati, ali ne znam kako. To ionako ne bi promijenilo situaciju. Ona me mrzi. Previše razmišljam o tome.
24.rujna 2002.,utorak
Nije moglo biti gore. Danas se proširila priča što se dogodilo. Cijela škola bruji o tome. Još uvijek joj se nisam ispričao. Nastojao sam ju izbjegavati. Čini mi se tužnom. Primijetio sam da pokušava nabaciti lažni smiješak, ali oči ju odaju. Vidim da se trudi nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Trudim se i ja. Jako mi nedostaje. Nedostaju mi naše šetnje, naši slatki razgovori o beznačajnim stvarima, njen osmijeh. Nedostaju mi njene usne. Poljupci. Mislim da sam se zaljubio. Cijeli dan samo o njoj razmišljam.
27.rujna, 2002., petak
Tjedan je bio užasan. Pakao na zemlji. Cijela škola još uvijek bruji o okladi.Kolike je to samo razmjere poprimilo. Nekima sam frajer, moš misliti, a nekima sebični gad.Ana mi jako nedostaje. Cijeli tjedan smišljam kako da joj se ispričam. Smislio sam već tisuću načina. Niti jedan nisam realizirao. Ana mi se čini jako tužno. Čini mi se da se povukla u sebe, s nikim ne razgovara. Stalno je sama. Potištena. Kako sam si samo zakomplicirao život.
27.listopada, 2002., nedelja
Prošlo je 30 dana kako ništa nisam napisao. Dani idu, ali ja sam još uvijek na datumu 30.09.2002., da bar bol nestane. Niti jednim danom mi nije lakše. Nisam do sad pisao dnevnik jer nisam mogao. Nisam imao snage. Kobnog tridesetog došao sam u školu. Ane nije bilo. Gledao sam na njeno prazno mjesto. Pod trećim je satom došla moja raska. Pozvala me van i rekla mi:“Bolje da ti ništa ne kažem sam pročitaj“. Dala mi je narančasti papir triput presavijen i otišla nešto reći razredu. Ostao sam ispred učionice. Razmotao sam papir i počeo čitati:
Ivane,
Pišem ti ovo pismo , jer nisam imala snage da ti kažem ono što osjećam. Voljela sam te iskreno, ali kasno sam saznala do osjećaji nisu obostrani. Dok smo bili zajedno nažalost to su bili najljepši TRENUCI u mom životu.Nije mi žao što sam voljela. Žao mi je što sam tebe voljela. Kud baš tebe. Povrijedio si me. Užasno se osjećam. Možda bi ti oprostila, ma ne nadaj se da bi, ali možda bi mi bilo lakše kad bi samo znala da ti je žao. Da se bar kaješ za svoje postupke. Da si se bar ispričao, ali nisi. Cijela škola bruji o tome. Svi mi se smiju. Koja sam ja glupača.Ne mogu to podnijeti. Ne mogu. Ne mogu sebi oprostiti. Zato sam se odlučila ubiti. Ako ovo čitaš znači da sam mrtva.
Zbogom, Ivane
Noge su mi kleknule pao sam dole i počeo iz dna duše plakati. Osjećao sam da se promatram sa strane kao u snu. U noćnoj mori. Nadao sam se da ću se probuditi. Nisam se probudio. Još uvijek čekam.
27.listopada 2017., utorak
Još uvijek čeka da se probudi iz sna.
Lucy
P.S. U zadnje dane neman inspiracije. Ovo što ste pročitali je jedan od mojih pokušaj da napišem priču. Tu sam priču napisala prije nekoliko godina. Priča nije istinita i ja uopće nemam brata.
Post je objavljen 19.04.2006. u 20:41 sati.