Marketing
GRRRRRRRR
Jebemti Rijeku i grad i smrad i munjene ljude i gužvu i dućane i svepospiskudajoj....
Autobusna karta od Njivica do Rijeke je 30 kuna...u jednom pravcu, naravno.Kad ideš sam, još,ajde, može i proć...ali kad vas je više, nema šanse...
Zato je ova tuka danas krenula put Rijeke, e, da bi pomogla svojoj maturantici u odabiru materijala za maturalnu haljinu, eventualno gotove haljine, što je samo po sebi nemoguća misija, jer ona ima uvijek neku ideju koju još ni DVersace nije zamislila...Monstrume, jer to sad već stvarno i jesu
, ubacila sam Zagušljivici seniorki (neka mi Bog oprosti, a i vi!
), valjda ih je prepoznala nakon toliko vremena što ih nije vidjela...
Usput je napomenula da mora na nekakav sprovod (kako ona voli sprovode-imam dojam da tamo ide samo da bi likovala kako je još nekog nadživjela...a oće ona, oće..
.), od kojeg je teatralno odustala...a već je imala spremljen ručak za klince...mislim, ne pada jabuka daleko od stabla, naročito ako je stablo jabukovo...vole lagat i bajat samo tako, reda radi...bemti familiju taku...
Nakon što sam utekla otamo, slijedilo je drugo iskušenje...snalaženje po uličicama, jer, naravno, i Rijeka ima proljetno okopavanje, asfaltiranje, u po bijela dana, tek da ljudima ne bude dosadno...A nakon toga, susret sa mojom dragom mamom
...kako ja volim tu ženu, pa to je strašno...I tako, krenuše tri generacije, na urednoj razdaljini od po metar, u obilazak dućana.Divota jedna.Em ne znam što tražim, em mi je u glavi đumbus, em samo gledam di ću eskivirat...Al, ne može...
Prva štacija, dakako, robna kuća Ri
.U šta se to pretvorilo, ljudi moji...gore nego na placi...samo u boljim prostorima...cure dozlaboga zainteresirane i ljubazne, iz pogleda im viri ono "šta si, koji ku... baš sad ti morala doć, kad i onako nikog nema...", možeš im nešto i ukrast ispred nosa, a da ne bi ni mrdnule.Usput te odmjere od glave do pete, procjenjujući u koju kategoriju spadaš...jer nemere baš svatko u njihovim buticima, jel', pazarit....samo elita...što se procjenjuje po količini i veličini rupa na čarapama, tankoći i šarenilu što viših štikli, i urlajućim kombinacijama crno-bijele boje...to zamijetih...svi idu k'o Bubimiri okolo...k'o šahovske ploče...
A da ne bi propalo selo, nastavlja se i tradicija...ako me ne uhvati ona baba "daj babi kunu!", onda se prikelji nešto drugo u tom stilu.Da se razumijemo, ljudima koji prose uvijek dam sitno što imam po džepovima, otprilike su uvijek isti i na istim mjestima..ali ovo što je sad došlo...to nisu prosjaci, to su biznismeni...Dakle, teta ima sigurno preko sto kila,po dva prstena, malo veća, zlatna, na svakoj ruci...tenisice nove Reebok (k'o moje, samo ove potonje čuvam samo zato što sam se emocionalno vezala za njih, nakon toliko godina...), torba velika, a iz nje viri mobitel
...naočale, one crnog okvira, "socijalne", velike, sa motivom "dno pepeljare" ili "dno pivske boce", gornjih zubi nema do očnjaka...Kad odjednom prijeteći tonom zareži "Dobar dan, ja sam gladna, dajte mi deset kuna, gladna sam..." i ne miče...stoji i ne da proć...mislim si, jebote, prstenje, tenisice, mobitel!A gladna...A moja stara, koja fakat ima neku mizeriju od mirovine, to joj se mora priznat, vadi dvije kune iz novčanika...a ova okrene glavu i ode...nije ih uzela...tarifa deset kuna i zdravo..il deset il ništa...Mislim, stvarno!
Kako u tufina-šopovima nismo ništa našli, jer toga što ona traži, naravno, nema, sjeli smo odmoriti nogice u kavani "Ri"...
zaskočile me moje drage, pa sjele za stol za nepušače...
dobro, vratit ću vam, kad tad...k'o da sam kužna...Bože, ta kavana je ista u dlaku k'o i kad sam ja išla u srednju školu...čak i miris koji dopire iz javnog WC-a kat ispod je isti....čak su i konobarice iste...malo se samo vuku, malo su im samo noge otečene...pa jedva stanu u Borosane...ajme, tko to još nosi...i taman krenuli popiti nešto što bi se trebalo zvati kavom, kad evo ti opet "Dobar, dan, dajte mi deset kuna , gladna sam, gladna sam...":Popizdila sam, mislim si, pa jel nas ova prati, koji klinac..pa pored toliko ljudi, dva puta u sat vremena.Ustala sam, otvorila novčanik i izvadila bijesno jebenih 1o kuna, i pitala je da li bi možda i one dvije koje prije nije htjela uzet?Stara me vuče, mala pokriva oči od srama...Ma baš me boli,nek se makne više...jesam magnet za glupe muškarce, al kud i za ovakve trolove?
Baba je frknula nosom, otela mi desetaču iz ruke, okrenula se, ni hvala, ni pomoz' Bog, i ode na terasu tlačit guštere...Žali nam se konobarica, da ju je prije par tjedana probala udaljiti iz kavane, ali da ju je ova doslovce napala, udarila i tako uštipnula, da je danima nosila modricu na ruci.A što je najgore od svega, kaže konobarica, nitko živ joj nije pritekao u pomoć.Ni kolege, ni gosti, nitko...Ne čudim se.U Zagrebu ubijaju ljude u pothodniku, a par metara dalje gosti mirno jedu...pa šta bi se onda ovdje obazirali na jedan udarac...
Tako, prisjede mi kava...a i nije bila baš kava,nego nešto što se samo plaća kao kava
...Rijeko mila, Rijeko grade....I nastavismo putešestvije u koloni po jedan, skupile još dvije krojačice usput, pa snebivale ljude u dućanima samim ulaskom....jooooj, kako mrzim hodat po Rijeciiiii!!!
E, da, sva sreća da povremeno probauljam po Korzu, pa tamo sretnem sve Njivičare, koje inače ne viđam po Njivicama...kao nitko nema
love, 
a svi nakićeni vrećicama k'o da se iz Trsta vraćaju...benetton, sisely...neka mi oproste oni koji se kuže, ako sam što krivo napisala, jer baš nisam zainteresirana za zvučna imena...
Da, primijetih da su se na mjestima gdje su nekad bile stare, dobro uhodane trgovine raznom robom, osim odjeće, nakotili dućani zvučnih imena i još zvučnijih cijena...cipela na svakom koraku, garderobe još i više...pa tko to sve kupuje???Zapravo, s čime???Niš ne kužim...
Nabavile smo, na kraju,neki materijal...dali krojačicama....Mijino novo ruho će ipak biti zgotovljeno o roku...ako krojačice shvate što to ona zapravo hoće....ma, baš me briga, na tim zabavama i onako nitko ništa ne vidi osim pijače i žderače...Kaže mi moja maturantica da njene cure kupuju haljine po Zagrebu, cijena prava sitnica, 2000-3000 tisućice kuna...pa onda još i pripadajuće štikle...ma nema nas europa...jer, kažu cure "to se tako mora..jer šta bi ljudi rekli..."
. Milsim, stvarno!
Pokupile smo monstrume istom brzinom kojom smo ih i iskrcale, riješile se drage mi mame i utekle doma.
..Zbilja, kad vidim Kčki most,(sad se ponavljam, ali tako je!), padne mi kamen sa srca...Prvo, zato jer sam došla u svoj mir, a drugo zato što sam i opet preživila vratolomiju zvanu vožnja na relaciji Njivice-Rijeka-Njivice...jer to treba preživit...
Eto, istresla sam dušu i sad mi više nije GRRRRR.Sad sam samo umorna i pojavljuju se prvi znaci Bodulskog sindroma...glavobolje nakon odlaska u Rijeku...
Eeeeeeeeee, ne'š me vidit tako skoro !!!!!!!
Voli Vas Vaša mama.
Post je objavljen 19.04.2006. u 19:00 sati.