Nedavno se moj ured preslio na novu lokaciju.
U svojoj sam staroj sobici, iza svoga radnog mjesta imala crno na bijelo napisano kako za stolom smijem zapaliti cigaretu. Moja radna kolegica (nepušač), je bez pogovora udisala moj dim. S toliko razumijevanja da sam predložila da joj se dodijeli nagrada za najpasivnog pušača godine.
U mojoj novoj sobetini ne smijem zapaliti cigaretu. (Zapravo ne bih trebala koristiti ni osobito jak parfem, jer nas tu sjedi preko nekoliko, pa postoji bojazan da bi se miješanjem svih tih mirisa moglo uzrokovati nešto nalik na ekološku katastrofu.)
Ali, nisu nam samo tako uskratili pravo da se trujemo.
Ne, dozvolili su nam da to u grupama činimo u čajnoj kuhinji.
Tako se čajna kuhinja pretvorila u utočište.
U koje smijemo ujutro uz kavu i još po neki put.
Najsretnija sam poslije gableca. Tada ne moram u rukavu skrivati cigaretu i upaljač. Mirno se ustajem, sa punom kutijom cigareta i sitnima za kavu napuštam radno mjesto. Tada mi nitko ne zamjera. Uvriježeno je mišljenje da se poslije gableca treba i mora zapaliti, jer se inače gablec uopće ne može računati. Obožavam gablec.
Bez obzira na malo vremena koje provodimo tamo, nas par trovača uspostavili smo monopol. Nepušači se vrlo rijetko zadržavaju. Tek toliko da si natoče vode ili uzmu kavu. Jer, u našoj maloj čajnoj kuhinji smrdi.
Smrdi i meni.
Nikako da se svi nauče dobro ugasiti cigaretu i isprazniti pepeljare.
To čini nas par. Možda mi i nismo tako jako vrijedni koliko nas hvata panika da će nam zbog toga što ostavljamo pune pepeljare, a to užasno smrdi, uskratiti naše pravo da si s vremena na vrijeme zapalimo.
Pokušala sam s jednom smiješnom pričicom skrenuti pažnju na to.
Rijetki su je shvatili onako kako su trebali. I uopće se nisu smijali.
Ne, nisu postali užasno uredni.
Samo pažljiviji. Mislim, bolje paze da ih šef prečesto ne uhvati da su u kuhinji.
Ja i dalje praznim pepeljare.
I od početka dobro pazim.
Post je objavljen 12.04.2006. u 13:54 sati.