Što reći? Kiša pada ko luda…
Maloprije sam došla kući sva mokra i osjećala sam se gnjilo. A najgluplje mi je kad ljudi skuže moj veliki kišobran ili kako ga neki zovu suncobran i krenu sa pričom kao još netko stane pod tvoj kišobran. Pa onda i razvali pjesmicu «Kišobran za dvoje». Zapravo ta tema više nije ni tako loša, zaljubljenost. Proljeće me opalilo i nadam se da će se pojaviti netko, a mislim i ne mora, nije ni ovako baš loše. meni nije loše bez zaljubljenosti s obzirom što prolazim kada sam u tome stanju. nekada sam vjerovala da ja ne bih bila ja da nisam zaljubljena. Sad se to promijenilo i drago mi je.
shvatila sam nije ni A za mene, ja sam posve jedan drugi svijet od njegovog. Makar je on stariji od mene, on je svejedno za mene na razini klinca. Zatim sam pitala druge što misle i oni su potvrdili moje mišljenje. I sad znam da tu nemam više šta tražiti. Dobro je.
Razmišljala sam da napravim nekoliko dobrih dijela za ljude oko sebe. Pa onda mislim što kome treba, što ljude čini sretnima… i skužim da se u ostvarenje njihovih želja ne mogu miješati, jer bih sve samo pogoršala. Znam to jer kad sam ja dopustila nekima da se miješaju u moje stvari ispalo je svašta. Zato je najbolje sve prepustiti vremenu.
OBLAK
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svaki je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on –krvareći ljepotu-
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
D. Cesarić
Dragi moj Walter, ipak sam odlučila sada pisati, a ne onda kako sam ti rekla.
Post je objavljen 11.04.2006. u 20:54 sati.