uzasno volim makete. male trodimenzionalne minijaturice zgrada, gradova, prirode. prostorne planove napravljene s puno umijeca, truda i vremena.
nikad nisam bio modelarsko uredivacki tip, kao klinac sam ponekad kupio one avioncice u turbo limacu koji se sljepe i ofarbaju, skupljao sam i male vojnike, tko se jos toga sjeca?
warhammer nisam nikada dozivio.
volim zamisljati stvari iz raznih perspektiva, sagledavati i analizirati sve moguce aspekte prostornih planova umova i osjecaja. primjecivati detalje zacahurene u supljinama balona vremena. ako je sve skupa samo ostatak ociju nezapamcenog, ali srcu dodirljivog, mozda je tenutak jedino sto postoji, a ostalo se ne racuna. volim preuzimati osjecaje, poistovjecivati se s tudim vibrama i filmovima koji cesto i najcesce nisu sasvim autenticni i pozitivni.vrlo je lako izgubiti se. dijelim neogranicene kolicine energije bar dok ne popune svoje rezerve.gotovo uvijek se preracunam.zaboravim zaustaviti transfuzijsku pozitivaciju pa ostanem bez daha.preuzmem dio njihovog loseg sadrzaja kako bi napravio mjesta za ono sto dajem.a razgradujem jako polako.kratkorocno gotovo neprimjetno.logican slijed je autotransfuzioptimisticki proces kojim odlucim vratiti sto je moje, sto me vraca na sam pocetak .kad bi samo naucio sintetizirati zdrav i dobar dio uz sve te smetnje koje previse utjecu, mislio sam..
dogada mi se da se nadem usred jedne takve makete.rjede nego u djetinjstvu. hodam i nasmijem se, iznutra. dode mi da vrisnem, ali nikad to ne ucinim. pogledali bi me u cudu ili ne bi ni primijetili....
.....da se smijem dok hodam i brojim dane..
da ne znam zasto su tako odgojili svijet i bijesni su zbog toga pa optimizam ne primjecuju.
da ne razumijem zasto ne uzmu dio nego ga odlucuju mimoici. izbjeci zaobilazenjem.ono sto im treba, a sto su ne mareci zaboravili.kad odlucuju proci pokraj besplatne hrpe pozitivizma koju mogu naci kraj plocnika bilo koje ulice makete.
naci ce me po tragu.ostavit cu im dio za kasnije.za slucaj da se odluce vratiti iz betonske zgradurine i uzeti djelic za probu.
i smijem se.
iznutra. jos samo moram skupiti hrabrosti i bez srama vrisnuti.
jer dan je dobar.
shvatio sam da da je autotransfuzija osjecaja glupost.
ne samo da brzo razgradujem, nego mislima konstantno stvaram pozitivu dvostruko brze no sto ce me njihova slova, njihovih losih misli, ikada moci izjesti.
prestao sam se brinuti.
znam da se smijem.
i napokon sam spreman vrisnuti.
bez obzira na njihov glup svijet i lica plutajucih ulica makete.
Post je objavljen 09.04.2006. u 17:01 sati.