Marketing
Spasimo brizle
E dragi moji rijetki, ali velecjenjeni posjetitelji, opet se posljednjih dana jeduckalo i pijuckalo u većim količinama.
Ponešto bolje, ponešto lošije, ponešto više, ponešto previše ...
No ništa od toga posebno hvale vrijedno ili spomena važno.
Do sinoć.
Dugo nisam bio u "Guštima" (restoran pod Sljemenom u Zagrebu).
Ne bi niti sinoć tamo završio da nije taj prijedlog došao od prijatelja koji često obitava u tom prostoru.
I navrla mi sjećanja na mnoge stolove ogrebane mojim cipelama i na mnoge čaše koje su otišle na reciklažu nakon veselijih noći uz tamburaše i opušteno društvo.
Već na ulazu kao da je vrijeme stalo. Ista ekipa na šanku, isti zvuci prostora i mirisi iz kuhinje...
I spiza...
Fritaja sa šparogama (onim pravim, trganim na nekom škrtom dalmatinskom polju).
Teletina u janjećoj maramici iz koje se cijede sokovi otopljenog kajmaka.
Fantastični kroketi kojih inače nisam ljubitelj.
Salata od mladog luka nasjeckanog na kolutiće i pomiješanog sa domaćim vrhnjem.
ali i...
...BRIZLE SA ROŠTILJA !
Koje su razlog zbog kojeg ovo danas i pišem umjesto da se posvetim svom začinskom vrtu i zubatom suncu.
Dragi moji te brizle iliti latežin, timus, učinjene na žaru su nešto što pripada samom vrhu ljestvice mojih hedonističkih poriva. Jer prije svega su rijetke. Nema ih. Kako bi kad u hrvata nema niti mladih telića, niti mladih janjića koji su otišli prema našim stolovima prije negoli su kušali travnjake i ispašu. A samo od takvih se mogu dobiti te male količine prsne žlijezde (timusa), koje se onda pažljivo očiste od žilica, pa se na žaru uz kasniji dodatak češnjaka pojave na nepcima kao kakav poseban deliciozo nama predatorima i mesožderima (ma koliko se mi trudili glumiti gljive i štovati tofue i alge).
Zapodjenula se i raspra oko tužnog stanja domaćeg agrara koji nas opskrbuljuje pilićima plug and play, komadinama mesa bez podrijetla, paškim janjcima iz bugarske i makedonije. Tako se lijepo zaboravilo na bijele bubrege, brizle, t-bone stekove... ej ej nedajmo se gurmani !!!
I pred jutro evo prijedloga.
Od sada prije svih narudžbi (u boljim restoranima naravno) prvo ćemo se malko raspitati oko ponude tih rijetkih delicija kod konobara i gazde. Pri čemu ćemo inzistirati da se za drugi put obavezno nabave. Možda taj pritisak stvori dovoljan zamašnjak da se pokrene kotač u kojem se zajedno vrte gurmani - ugostitelji - mesari dobavljači - uvoznici i uzgajivači, pa nam se na kraju ipak vrate naši divni specijaliteti u svakodnevnu ponudu.
To je jedini način da neki novi klinci ne misle da je čovjek preživač trave, da je sušena hobotnica strašilo za ptice na ribarskim brodovima, a da su brizle neka bobičasta voćka koja ne uspijeva u našim krajevima...
Post je objavljen 08.04.2006. u 12:22 sati.