Zdravo
Nisam pisala tjedan dana. Manjak inspiracije, vremena, a i volje...
Ni sad nemam baš puno navedenog, ali eto, žrtvujem se...
Nadam se da ste mi svi dobro. Da ste zdravi i veseli i to...
Pa, da ja kakti počnem...
A što uopće započinjem? Ne znam... Glupo mi je da je skoro svaki moj post tmuran i besmislen, ali isto tako mi je glupo pretvarati se... Kad se čudno osjećam, pišem čudno. Kad se dobro osjećam, pišem vedro. I to mi je ok.
Ovo je nešto između. Jer stvarno ne znam kako se osjećam. Mislim, svatko dovoljno normalan da zbroji 2 i 2 bi, na mom mjestu, bio ovako usran... Jer, ovo je bio - usran tjedan.
I mrzim to.
Mrzim kad se tako osjećam. Znam, to je "u redu" tu i tamo. Ali samo TU I TAMO, a ne konstantno.
K vragu.
I totalno sam zbunjena. Glupo mi je sad pisati cijelu neku priču i objašnjavati svaku pojedinost, ali mislim da neki ljudi shvaćaju i znaju da imam pravo biti zbunjena.
Al ajde, petak je bio nešto bolji. Tek tolko da vikend ne bude skroz odvratan. Jer, ima se za učiti, a to baš i ne ide kad misliš na bezbroj drugih stvari, kad tražiš objašnjenja, a ne nalaziš ih...
Možda ih nema??
Odlučila sam uopće ne misliti. Ma genijalna mi je ideja... Strašno... Slobodno se smijte.
Ali ja ne želim razmišljati... Jer me to ubija.
Je li to moguće?
Ne misliti na probleme... I živjeti s njima kao da ih nema....
Ajme.. Bio bi to lijep život.
Neizvedivo...
Na jednom blogu sam pročitala tako lijep citat... Ne znam točno kako ide, ali uglavnom... Kad umremo, samo se tijelo mijenja, duša ostaje ista.
Nikad nisam tako na to gledala. Znači, moramo živjeti što ispunjenijim životom. I kad se čini da nema izlaza, samo treba živjeti... Boriti se.
I nastojati promijeniti zlo koje nam se možda događa. Promijeniti zlo u dobro...
A to ne možeš kad umreš. Što si napravio, napravio si.
I sad, tko god pomisli da nema izlaza ili da je smrt jedini izlaz, samo se mora zapitati je li zadovoljan ovime što je u životu postigao. Ako je odgovor NE, jasno je da mrtav apsolutno ništa neće promijeniti. Jer duša ostaje ista...
Jao...
Znam, naglo pišem o smrti i glupostima, ali sjetila sam se tog citata...
Tako mi je lijep.
I fascinira me činjenica da sam ga shvatila... Da sam spoznala...
Da nema tog problema zbog kojeg bih odustala. Nema tog problema zbog kojeg bih digla ruke od svega...
Što god ja pomislila, tako je...
Jer, nakon svega što sam proživjela, i dobrog i lošeg... Napokon shvaćam da nema smisla odustati...
Ne postoji problem koji se ne može riješiti...
Ja bih se za kraj ispričala svima koji su ovo čitali... Sorry, people....
I hvala...
pozdrav
Post je objavljen 08.04.2006. u 09:30 sati.