stajao sam ispred prozora. dan bljutav ko nezačinjeni kulin. od jutra nebo se proljeva zemljom pretvarajući ga u cirkuska ogledala. u mlakama na cesti ogledaju se izvrnuti likovi rijetkih prolaznika i izobličene konture zgrada, kao da ih je projektirao bečki arhitekta Sto Voda. skriven ispod šarenog kišobrana, jedan se ženski lik, u jakni od jinsa, nakratko pojavio u zrcalu od kiše.
nekog bi drugog, ovaj lik i ovaj kišni dan, možda podsjetio na Bregin stih ''grad niš, kiše do neba...'', na Preverovu Barbaru, ili na šašavi ples Gene Kellya u mjuziklu Singin' in the Rain.
nekoga da, ali ne mene.
jedno popodne, u rano proljeće, kad je rat već zamicao iz svakodnevnice, svratih nakratko s posla u Birtiju, na dužu s mlijekom i šlagom. par likova sa spiska inventara pritiskali su šank glumeći gravitaciju, Konjina je pripit buljio u dnevni tisak, a Tatina je Princeza otpravljala crvenokosu kolegicu. sjedio sam za stolom i kopao po novčaniku tražeći vizitku Vrlo Bitne Face. ujutro sam trebao krenuti na put, a budalaš mi nije potvrdio sastanak.
- kupio si novi auto? prenula me s rudarskog posla Tatina Princeza
- ma ne, od firme je, ujutro putujem pa...
- a kuda?
- tamo odakle se vidi more...
- od prije rata nisam vidjela more.
- pa..?
- pa ništa. voljela bi ga vidjeti...
taj pogled. taj osmjeh. ma bio sam siguran. otkrio sam stoljetnu tajnu zagonetnog smješka Mona Lise.
- krećem ujutro u pet, pa vidi...
u pet je čekala, u jakni od jinsa, obasjana prohladnom svjetlosti izlazećeg sunca.
večinu je puta zamišljeno odsjedila upijajući pogledom krajolik što je promicao. tek poneki pogled, tek poneki osmjeh kao dokaz da kraj sebe ne vozim krojačku lutku.
sastanak se otegnuo dugo u noć (noževi su bili pomalo tupi).
spavala je, u jakni od jinsa, na širokom krevetu hotelske sobe. zlokobna tišina ispunjavala je prostor. odkucaji njenog srca kao ritam korejskih bubnjeva u daljini. zrak je bio težak kao olovo i mirisao je na strah. po prozorskom staklu kiša je svirala blues. probudila se. osmjeh bez riječi. ne onaj jučerašnji u kojem spoznah istinu da Vincijevog remekdjela. osmjeh neugode. osmjeh zbunjenosti. osmjeh što traži riječi spasa.
stajao sam ispred prozora. u mlakama na cesti ogledala su se svjetla hotelskih soba.
sinfonija kiše, Tatina Princeza i Napaljeni Magarac, bogomdana tema za jeftini švabski pornić.
da sam tada bezobzirno, na ljubičastom prekrivaču hotelskog kreveta, uzeo ono što mi je, u rano praskozorje sjedajući u auto, ponuđeno, ne bih si mogao prebaciti ni mrvicu krivnje.
da sam tada prešao nevidljivu granicu svoje polovice kreveta. da sam dozvolio prstima da po njenom trbuhu otplešu argentinski tango. da sam igrom svojih usana mamio uzdahe njenih usana…
da sam tada, gledajući tu djevojku, na hotelskom krevetu, u jakni od jinsa, vidio mlado meso servirano na pladnju, vjerovatno bi bio samo konobar koji bi pladanj pronio salom i servirao za stol ovećeg pripitog društvanjca neumjerenog u ovozemaljskim užitcima. vrlo bi brzo, pijana škvadra, masnim prstima rasčerečila ukusno meso, razvukla ukrase od rajčice i nara i isproljevela po bijelom stolnjaku od damasta slatkasti preljev od crnog ribizla.
da sam tada…
kiše bi bile još hladnije i tmurnije, a lica u zrcalima od vode ružne nakaze stvarnosti…
Post je objavljen 07.04.2006. u 11:36 sati.