Marketing
Zašto mene policajci ne vole ?
Jutros sam poslovno morala otputovati izvan grada, stići tamo u određeno vrijeme, obaviti što sam imala u rekordnom roku, vratiti se natrag u, isto tako, određeno vrijeme da bi i ovdje mogla obaviti ono što sam morala. Uglavnom, jutros sam morala «jahati na munji» da bi sve stigla... Pri povratku, nadobudno sam procijenila kako ću vremenski zaista sve stići planirano i obaviti. No, to bi bilo predobro da bi bilo i istinito.
Vozim ja tako, potpomognuta munjama u svojoj glavi, stiščem papučicu gasa, pretičem aute ispred sebe i ostavljam ih u prašini, i onda - otvara mi se ravnica od ceste... nikog ispred mene... nema mi granica...
Negdje otprilike 100-tinjak metara (nemam pojma koliko, procjene udaljenosti nisu mi jača strana), ugledam neki čovjekoliki obris stoji uz cestu i maše. I pomislim: «A jadničak, kud si ti našao tu stopirati». Vozim dalje istom jačinom stiščući papučicu gasa, naravno, nemam namjeru stati autostoperu, pogotovo ne ovdje gdje žive duše nema... Približavam se obrisu... blizu sam mu... on maše... čini mi se malo histeričan u tom svom mahanju... «Čovječe, pa daj se smiri, zar ne vidiš da ti ne mislim stati, nećeš mi valjda iskočiti nasred ceste»... Približim mu se, prolazim kraj njega, i krajičkom oka... ali, to je zaista bilo krajičkom oka, shvatim da se radi o – policajcu... prometnom, dakako.
No, prekasno ga identificiram, protutnjim pokraj njega, pogledi nam se susretnu... I ŠTO SAD??? ... nakon 100-tinjak metara (ista opaska kao i gore, procjene mi nisu jača strana), shvatim što uradih... i napravim KATASTROFALNU pogrešku... nagazim svom snagom na kočnicu... zaškripim gumama, zateturam, podignem u zrak svu prašinu oko sebe... I odjednom... nastupi tišina... stojim nasred ceste, kontam u glavi što bi sada bilo najpametnije napraviti, pogledam u retrovizor i vidim onog debila kako stoji nasred ceste i dalje mi maše sa «STOP» palicom... A shit! No, sjetim se svoje sestre, koja se uvijek, ali baš uvijek nekako izvuče pred policajcima i uvijek prođe nekažnjeno. Meni to, iako smo ista krv, pa bi netko pomislio da imamo i slične talente, ali meni to NIKAD nije uspjelo do sad. No, ipak prisjetim se par njezinih dosjetki za takve situacije... ubacim u rikverc, i po glavnoj cesti, tih 100-tinjak metara odvozim u rikverc ravno pred policajca.
Malo je zbunjen... otvaram prozor i sipam bisere koje sam naučila od svoje sestre... «Dobaaar daaan» (onako pjevno i šarmantno).. on me blijedo gleda, objašnjava mi da sam ušla u naseljeno područje (??? naseljeno je nekad bilo, ali nakon rata tamo više nikog nema), ograničenje brzine 60, a ja vozim 130... i tako ja počnem blebetati oko lošeg dana kojeg sam imala, žurbi u koju sam upala, nisam sigurna ali mislim da sam počela govoriti kako me dečko ostavio i sve ostale nebuloze, ne bi li se čovjek smilovao... ali, ma kakvi, uvrijedila sam ga kad sam protutnjala pokraj njega, i s time sam potpisala svoju smrtnu presudu...
Ispiše mi kaznu... no, prije nego je rekao «Do viđenja i sretan put», shvatio čovjek čime se bavim, nasmiješi mi se ko da smo stari pajdaši i kaže
«A možete mi napraviti jednu uslugu?!»
«E, ne mogu, usluga za protuuslugu, a kad Vi niste meni napravili uslugu, ne mogu ni ja Vama».
Eh, mogu i ja biti opasna....
Post je objavljen 07.04.2006. u 10:58 sati.