Pregled posta

Dnevnik Pegy Jones

Nisam feministica. Ne smatram da muškarci i žene trebaju težiti apsolutnom izjednačavanju, jer time bi žene prestale biti žene, a muškarci muškarci. To pak ne znači da ne postoje određene situacije koje mi smetaju, a koje se percepcirajući muškarce i žene bitno razlikuju. No čak i tada smatram da to nije problem (ne)feminstičkih pogleda nego realnosti koja se nikad neće radikalno promijeniti.

Riječ je o situaciji kada se čovjek počne bližiti 30-tima i kada se u njima nalazi. Pogled na ženu i muškarca i očekivanja koja idu s time nikako nisu isti. Od muškarca se u tim godinama očekuje da bude zreo u glavi, vrijedan i da svojim radom osigurava ezistenciju. Od žene se očekuje isto to, plus ono da treba imati ako ne djecu, onda barem muža.

Iz vlastitog iskustva znam da su izuzetno rijetki ljudi koji uspiju primisli u svijesti dignuti na tu razinu da takvu situaciju mogu ignoririati i ponašati se kao da netko od 30 ima npr. 22 godine. Konkretno, sretnem jednu kolegicu iz škole neki dan. Kolegicu s kojom sam bila u dobrim odnosima, ali ne nešto posebno. Kolegicu koju vidim svakih par godina kad se slučajno sretnemo. Uglavnom, nikad mi nije palo na pamet da nekome iz priče o poslu, vremenu ili voznom redu uletim s pitanjem "Si se udala?". Jer, polazim od onoga da čak i da gorim od znatiželje (a ne gorim, jer jednostavno nisam od te vrste koju zanimaju privatni životi ljudi koje srećem tu i tamo) ne bih postavljala pitanja o nečemu za što nisam sigurna da sugovorniku nije previše. Previše u smislu prelaska granice intime.

Ono što mi je pomalo čudno je činjenica da se žene nerijetko neugodno osjećaju u situacijama u kojima okolina na ovaj ili onaj način reagira na njihovo "stanje", a istovremno su upravo one glavni "akteri" i pokretači takvih pitanja. Sa sigurnošću mogu reći da puno češće od žena dobivam "očekivana" pitanja, nego što ih dobijem od muškaraca. Pa bi se iz toga dalo zaključiti da opterećenje bračnim statusom puno više muči žene nego muškarce. I to i one neudane i one udane. A glavni motiv je uspoređivanje sa svojim položajem.

Ako je riječ o neudanoj ženi, onda takvo pitanje definitivno znači očekivanje da je odgovor "ne" pa po automatizmu ide "nisam ni ja" s prizvukom "ima nas još", "samo jednom se živi" ili nešto treće. Ako je riječ o udanoj ženi, onda za isti odgovor dobijete jedan sućutni pogled (vjerujem da se sjećate da sam govorila kako me žaljenje opisano onime "jadna" ili "jadan" smeta u 99% situacija) ili pak (in)direktni odgovor u obliku lekcije "što čekaš", "a već bi trebala", "kad misliš roditi djecu" itd.

Daleko od toga da nema i skroz normalnih, pristojnih i dragih ljudi koji čak i kada postave takvo ili slično pitanje, rade to sa stilom i/ili osjećajem. Ponekad tako da mi nema ništa zabavnije nego šaljenje na moj račun. A to onda znači da se i ja mogu šaliti na njihov. Jer, spektar onoga što ja mogu, a netko tko ima obitelj ne može jednako je širok kao i u obrnutom slučaju.

Ako se vratim na očekivanja s početka, razlika između muškaraca i žena je u još nečemu. Za muškarca koji nema ženu ili nije u ozbiljnoj vezi nitko neće pomisliti "što mu fali?". Za ženu hoće, i to vrlo često. Net je čak jedno od mjesta gdje to ponekad posebno dolazi do izražaja. Ide ono - il je ružna, il je glupa, il je izbirljiva, il nije sva svoja u glavi. A tko će znati, možda imaju pravo. Možda je Ona Koja God oličenje svega toga skupa.

Napisala je Monoperajka rođendanski post pa joj ovom prilikom prije komentiranja čestitam. Napisala je i kako je mama i kako je radi toga neke druge u ovom trenutku manje bitne dijelove života zanemarila. Potpuno joj vjerujem kad kaže da se zaželi i trenutaka koje si netko poput mene može priuštiti. Što opet dovodi do onoga da baš sve ima prednosti i nedostatke i da gotovo uvijek poželimo dio onoga što nemamo. A to nikako ne znači da ne znamo cijeniti ono što imamo.

Ne vjerujem previše onim kozmo-pričama o superženi koja je presretna što je sa 40 sama. Jednako tako ne vjerujem ni muškarcima koji kada se nađu sami u ozbiljnim godinama glume supermachotipove kojima ništa osim seksa ne treba. Ne vjerujem u to, jer vjerujem u ono što čitate svaki put kad otvorite ovaj blog. Svatko traži ljubav i svatko ju želi naći. Samo netko to spozna prije netko kasnije.

Neću vam pisati o kome razmišljam, neću vam pisati ni kako izgledam, neću vam pisati s kim provodim vrijeme. Isto tako, neću vas pitati jeste li udani ili oženjeni (kao da ne znam ), neću vas pitati ni zašto jeste ili niste (što već ), neću vas pitati ništa. Samo ću vam poželjeti jako puno ljubavi. Onoj o kojoj se manje priča, onu koju se živi.


Post je objavljen 06.04.2006. u 22:03 sati.