Još kao mali slušamo priče o vječnoj ljubavi koja sve pobjeđuje…o prinčevima koji dojašu na bijelom konju i živimo sretno do kraja života…I onda odrastemo sa tom slikom o savršenom čovjeku koji će dojahati i otkloniti sve naše probleme…
Kada sam bila mala maštala sam o svom vjenčanju…o svakom detalju…i naravno o savršenom čovjeku…koji će biti ljubav moga života…
Dali nas te maštarije dovode do zablude?? Dali stvorimo iluziju ljubavi koju ne napuštamo ni pod koju cijenu?? Kada ljubav postaje ovisnost?? Kada postaje navika??
Ljubav može biti vječna…prekrasna…ali i bolna iluzija…
Dali u toj potrazi za vječnom ljubavi ne vidimo znakove koji nam govore da nešto nije u redu?? Gdje povući granicu između zaljubljenosti i zablude?? Tko nam može dati odgovore na ta pitanja?? Ili ih moramo naći sami…
Svjedokom sam mnogih nesretnih brakova…sklopljenih iz krivih razloga…koji se održavaju zbog navike…Kada u glavi zacrtamo da „to mora biti to“ zanemarujući onaj unutrašnji glas savjesti koji se javlja sa sumnjom… Ili još gore kada nam okolina nametne taj osjećaj…kao da nemamo drugog izlaza…
Zašto ne prihvaćamo da ljubav ne mora biti vječna…da joj može doći kraj…i da za to ne mora biti nitko kriv…
Ja sam u vezi četiri godine…u sretnoj vezi…dobro se razumijemo…volimo se i poštujemo…uživamo ….Ali kako se bliži kraj mog i njegovog fakulteta okolina nam nameće brak…Pod isprikom: već ste dugo zajedno i sada ste pri kraju obrazovanja…što ćete drugo nego vjenčati se…Ja to ne prihvaćam….nisu to pravi razlozi za brak…to što smo već dugo zajedno…Ja ga volim sada kao i prije dvije godine, a onda nije nitko spominjao da se trebamo vjenčati…i sada kada smo nakupili godina veze oni misle da je sada uredu da se vjenčamo…ne zbog ljubavi nego zbog staža…NE, ne prihvaćam to …Ja ću se vjenčati iz pravih razloga...iz ljubavi...i prihvatit ću da ljubav nije besmrtna...
Post je objavljen 06.04.2006. u 17:06 sati.