Jeste li ikada osjetili neraspoloženje koje vam se rodilo iz jedne jedine misli?
Naravno, uvijek mogu okriviti pms. Ali, zaista sam razmišljajući shvatila da me povrijedio nekim svojim riječima. Da sam malo razočarana. To je ona mrvica. Nisu to nikakve velike stvari...ali da li uvijek u pitanju moraju biti velike stvari da se čovjek razočara? I sad me ta mrvica počela kopkati...
I onda je ta misao s početka posta prerasla u poduže razmišljanje. Zatim u bujicu. Nisam više vidjela lijepi dan oko sebe. Nisam više vidjela osmijeh na licima. Bila sam tužna, zabrinuta...Je li to zaista osoba kakvom sam ja mislila da jest? Što ako mu dopustim da uđe u moje srce, i onda me povrijedi? Možda bih ipak trebala ostati rezervirana, pomalo hladna...Tek toliko da vidim kako će se stvari razvijati. Iz iskustva znam da nikada nije dobro odmah otvarati svoje srce.
A ja baš poput malenog djeteta uvijek iznova to činim. To je onaj dio mene koji nikada neće nestati. Uvijek ću pružiti ruku prema svakome sa smiješkom na licu...
A djeca odrastaju. Čak i ono dijete koje čuči u svakom čovjeku. Zapravo, ono blijedi. Hoće li i moje tako izblijedjeti? Ostati samo pusta slika u mislima i sjećanjima?
Uvijek govore kako je najveća sreća ako čovjek ima srce malenog djeteta. No, zašto je onda to i najbolnije, najteže...najtužnije...
Djeca često plaču. Često su povrijeđena. Baš zbog toga što su samo - djeca.
A ja nisam sigurna da želim biti poput njih.
I onda dobijem zagrljaj. Topli, iskreni.
Pa opet pomislim, možda je ipak pms...
Post je objavljen 04.04.2006. u 16:48 sati.