Opet ta kiša...a baš kad sam se ponadala suncu.
Znate...iako vam je lijepo, iako je sve onako da se nemate cemu pozaliti, opet vam nesto nije po volji.
Nesto ide prebrzo...nesto ide usporedno samnom ali puno vecom brzinom nego sto ja to mogu pratiti.
Bas kad vam se ucini da je sve tako sareno, sve tako u bojama, ocinjete shvaćati kako se možda svijet ipak prebrzo okreće u svim svojim bojama prije nego što to uopće počnete shvaćati.
Potrebno je samo reći Uspori malo...Vrijeme leti, da. Ali svijet neće nikuda pobjeći, neće nestati. Daj mi vremena, i pokazat ću ti sve što se sakriva u mojem srcu...
I na meni je krivnja. Znam uhvatiti sama sebe kako potičem vrijeme, kako potičem svijet da se brže okreće oko mene a ja želim baš suprotno.
Kao da stojim na jednoj velikoj točki i promatram svijet oko sebe. Oko sebe vidim nebrojeno mnogo stvari, ljudi, duša, a ja ne mogu odlučiti kojim tempom da krenem u svoj život. Kad neku stvar napravim brzinski, poslije se zapitam zašto sam to učinila. Zašto nisam mogla malo pričekati? Možda bi tada boje života bile još šarenije.
Kako da znam? Kako da se odlučim koji tempo da stavim na ovu svoju glazbu života, melodiju trenutaka?
Post je objavljen 29.03.2006. u 23:55 sati.