Ponekad, samo ponekad kad se nebo spusti i kad ptice nisko lete, kad nema dovoljno zraka za duboki udah, pitam se da li je možda vrijeme stalo. Samo na trenutak stalo, izvučeno iz konteksta u nemjerljivo malom odsječku, ali dovoljno da osjetim gubitak mogućnosti usporedbe s nečim što je bilo. U obuhvatu dlanova tada nema dodira. Ni zvuka u uhu. Pa poželim samo mali pomak silueta za sekundu prije. Tada se pitam jesam li ponovno naučila ne vjerovati iako znam, jesam li se ukalupila u ladice i pretince nekih starih odbačenih ormara pokrivenih prašinom i zaboravila što sam znala. I što sam mislila da znam zauvijek, izvan sveg vremena ovog svijeta.
I dok i dalje teku sve vode, tražim opipljivost u prostoru u kojem su usporedbe moguće.U vremenu koje jeste i koje je bilo. U mjerljivoj svakidašnjici u kojoj ptice lete nisko i kad nema zraka dovoljno za duboki udah.
Post je objavljen 21.03.2006. u 20:27 sati.