Nisam bio bolestan, čak ni depresivan, jednostavno više nije imalo nikakvog smisla svake večeri paliti televizor pa onda prolaziti onu besciljnu rutinu druženja s daljinskim, listanja pornografskih časopisa i svega onoga što iz toga slijedi, sve do onog rezigniranog trenutka kad čovjeku zbog umora ili jednostavno odustajanja od sebe padne na pamet da je vrijeme za spavanje.
Izašao sam na balkon i vlažan noćni zrak me odmah malo omamio, bilo je u njemu mirisa dima iz dimnjaka obližnjih kućica koji guši podjednako otrovom svojih plinova i tugaljivošću sudbina onih iz čijih je peći odlebdio do mojih nosnica. I uopće nije čudno što sam u takvim trenucima pomalo mračan jer osjećam, ne bez straha, kako u mene ulazi nešto zbiljski sumorno i teško.
Iz smjera garaža na drugoj strani ulice začuo se iznenada zvuk nalik na kotrljanje konzerve, a nakon par sekundi i dubok muški glas koji je malo promuklo šaptao, a pratilo ga je žensko stenjanje. Pravi život, onaj uzbudljivi, uvijek dolazi neočekivano i bez najave! Slušao sam napeto ne znam ni sam koliko dugo, glasovi muškarca i žene ispreplitali su se poput njihovih meni nevidljivih tijela, i mada dosta tihi udarali su snažno po mojim bubnjićima i živcima. Da, treba zgrabiti i slomiti, uzeti na sebe davno izmišljeno mračno poslanje suca dovoljno odlučno da svako milosrđe postane besmisleno u susretu s neizbježnim. I još kad sam osjetio kako mi se onaj moj u hlačama propeo, nisam više imao ni jedan dobar razlog za čekanje.
Brzo sam obukao jaknu i u par koraka se našao pred zgradom trošne fasade u kojoj sam stanovao. Dok sam išao prema garažama osjećao sam kako mi je cijelo tijelo prožela ugodna napetost, a glasovi ono dvoje ljubavnika rasli su u mojim ušima. A onda tišina. Svjetlo iz malog dućana pokazalo mi je muškarčevu sjenu, odlazio je uskom stazom prema drveću iza garaža. Krenuo sam brzim korakom za njim i dok sam prolazio kraj garaža u mraku ugledah djevojku od nekih 18-19 godina kako zakopčava bluzu. Samo kratak pogled krajičkom oka, ne treba bespotrebno privlačiti njenu pažnju, neka uživa u svojoj iluziji da je dobra muškarcima pa će je oni zbog toga voljeti.
Muškarac je išao relativno sporo, bez problema sam ga mogao sustići, no nisam mu smio prići s leđa da ga prije vremena ne uplašim, zato sam skrenuo između topola i onda skoro potrčao preko travnjaka kako bih mu presjekao put prije no što stigne u domet ulične svjetiljke. Desnom rukom stiskao sam čvrsto ono što sam ponio u džepu, a trebalo je pomoći da ostvarim svoj naum baš onako kako sam to gore na balkonu na brzinu zamislio. I postalo mi je vruće, sve sam se više znojio, no tko bi sad na to mislio, trebalo se samo još više požuriti da mi muškarac ne izmakne.
Kad sam konačno prošao između zadnje dvije topole u drvoredu i istrčao na stazu ispred njega bio je zapanjen, a izraz iznenađenja na njegovom licu u stotinki sekunde pretvorio se u slabo prikriveni strah. Naglo sam usporio kao da razmišljam s koje da mu strane priđem, a desnu ruku sam i dalje držao u džepu jakne. Primjetio je to, po trzajima njegovih očiju vidjelo se da razmišlja o bijegu. Tada sam mu se obratio svojim najmračnijim glasom, "Dobra večer, čini se da sam konačno našao ono što već pola sata tražim". Zakoračio sam još korak prema njemu, tako da smo bili na otprilike samo metar udaljenosti, a on je sad već bez srama odustao od skrivanja svojeg straha pomiješanog s očajem i buljio netremice u smjeru moje desne ruke. Znao sam, to je pravi trenutak. Ruku sam vadio iz džepa jako polako, možda i cijelih pet sekundi, a tek u zadnjoj on je mogao vidjeti da u njoj držim kutiju cigareta. Kakvo jebeno olakšanje za tog jadnika, kad sam ga upitao "Imate li možda vatre?" promucao je nešto sasvim nerazumljivo, poput hropca, i izvadio upaljač. Još i sad umirem od smijeha kad se sjetim kako se lijevom rukom morao uhvatiti za desnu da smiri drhtanje!
Zahvalio sam mu i polako krenuo kraj njega, a nakon par koraka okrenuo sam se i vidio ga kako odlazi trčećim korakom. Bacio sam cigaretu, nikad mi nije bilo jasno što to ljudi nalaze u tom smrdljivom duhanskom dimu. Kad sam na putu kući prolazio kraj garaža primijetio sam da tamo više nema djevojke, šteta, mogao sam je pozvati k sebi na pivo, ipak smo ona i ja ove večeri bili nekakvi suigrači u igri toplo-hladno s onim njezinim idiotom. Da, samo na pivo, za ovu večer bilo je sasvim dovoljno uzbuđenja. Kad sam stigao u stan kutiju sa cigaretama vratio sam u ladicu kredenca i pritom primjetio da u njoj ima još samo 3-4 cigarete.
Post je objavljen 18.03.2006. u 20:59 sati.