Nakon posla kojeg godinama s istom revnošću, ali sve manjim entuzijazmom obavljam u jednoj tada novootvorenoj tvrtci za promicanje kulturalnog dijaloga, što katkada s naše strane više postaje monolog uvijek istog materijalnog karaktera i vječitog vraćanja starog, nakon što sam, parkiravši nepropisno na mjestu za invalide obavila kupovinu u jednom od još rijetkih trgovina mješovitom robom, koja je doduše zbog svoje ekskluzivnosti opstanka držala malo više cijene od popularnih supermarketa, krećem se u strpljivoj koloni prema izlazu iz grada, puštajući da me vrelina iznenadnog, ali dugoočekivanog ljetnog sunca prži po rukama. Iznenada u auto ulazi gospodin srednjih godina, nekada, čini se, vrlo lijep mladić kojeg unatoč tomu život nije štedio, promijeni stanicu na radiju i mirno kaže : za pet minuta objavit će rat. Ja sam G. Imate sreću što ste upravo sada naišli. Izađite na prvom izlazu, tri kilometra prema jugu, desno od škole koja će biti jedna od prvih meta skrenite u uličicu koja će vam se učiniti nepoznatom, vozite još tri minute i parkirajte u dvorištu ispod smreke. Uđite u kuću, čekati ću vas na prvom katu, ne bojte se. Molim vas da mi vjerujete. Prvi izlaz bio je točno četiri minute udaljen od mjesta na kojem me G. ostavio. Ništa pobogu nije upućivalo na zlokobnu slutnju koja me ostavila ravnodušnom. Ljetni hitovi tamtamali su iz zvučnika, izvukla sam se iz kolone i jurila nepoznatom cestom prema jugu, kada taj radijski nered bi prekinut suhim glasom. „Točno u 17 sati po lokalnom vremenu objavljen je rat. Molimo sve koji su čuli ovu obavijest da nastave sa svojim planovima za dan, rat bi mogao potrajati“. U školskom dvorištu učenici su imali sat tjelesnog odgoja, ili možda vjeronauka u prirodi. Brzo sam projurila uspjevši uhvatiti samo sliku učenika koji sjede na koljenima i gledaju u nebo. Ta me slika asocirala na toliko stvari da sam u zadnji čas skrenula desno na cestu koja će me odvesti nekoć lijepom G. –u.
Post je objavljen 15.03.2006. u 22:44 sati.