Marketing
Trnoružica...moja verzija 
Sniježi.
Bura ledi sve oko sebe.
Srca. Duše. Suze.
I crkva je hladna, ali mojim tijelom struji neizmjerna toplina dok rukama grbavim od artritisa pokušavam dodirnuti tvoju malu ruku, osjetiti tvoju kožu.
Svečana tišina odra. Crkvom se proširio miris smrti, ali ja je se ne bojim. Tako je svečana i dostojanstvena. Uostalom, vratila mi te. Pa kako bih je onda mogao mrziti ili je se bojati? Svi su već odavna otišli, ali ja sam još tu. Noge kao da su mi okamenjele dok te gledam, ne želeći trepnuti kako se ni na trenutak ne bih odvojio od tvog dragog lica koje treperi pod žutim svjetlom dogorjelih voštanica. I, iako si otišla, po prvi puta osjećam da si u potpunosti moja. Da ne bježiš. Zauvijek moja. Tako hladna, bezizražajnog lica, pomodrijelih prstiju i ispucalih usana, lica nagriženog zubom vremena... A opet tako bliska ovom pogrbljenom starcu koji, sa štapom u ruci, umornim očima pokušava upiti obrise tvoga tijela. Trebala si znati da od mene ne možeš pobjeći još onog davnog ljeta kad sam te po prvi put ugledao, dok ti je jugo mrsilo kovrče u crvenom kolovoškom sutonu. Šetala si pod tamarisima napuštene plaže, ali šljunak pod tvojim nogama nije škripao. Koracima nježnim i lakim poput plahe srne. zadubljena u svoje misli, izgubljena u svom svijetu iz bajke, prilazila si mi sve bliže i bliže. I sad protrnem kad se sjetim kako sam iščekivao da mi se približiš dovoljno da ti se osmjehnem, tajanstvena djevojko u prozirnoj lepršavoj bijeloj haljinici. Već tada sam znao da ćeš zauvijek biti moja. Gledam te sad i prisjećam se tvojih velikih uplašenih kestenjastih očiju koje su se željele skriti od svih zala ovog svijeta. Željela si zauvijek ostati razigrana djevojčica, s tratinčicom u kosi, ponekom pjegicom u ljetna doba i osmijehom koji je otapao i najhladnija srca. Sad su tvoji kapci naborani i modri, a meni su ipak još uvijek lijepi. Sad kad si zauvijek sklopila oči, prvi put ne vidim strah na tvome licu. Umorila si se od bježanja. Dok te ljubim posljednji put, osjećam miris tamjana u tvojim uvojcima. Žedan sam tvojih dodira, ali znam da te ne mogu probuditi.Ništa te više ne može vratiti. I mislim, možda te ne bih budio ni da mogu. Ovaj sanjar je čitavog života čekao mu se vratiš. Tisuće besanih noći i prevrtanja u hladnoj postelji trebalo je proći do ovog našeg ponovnog susreta, i ne bih htio riskirati da te ponovo izgubim. Da mi ponovo pobjegneš. Da se čarolija ugasi.
Ne brini. Od sada pa dovijeka ću biti samo tvoj čuvar. Ti samo snivaj spokojno, trnoružice moja.
)
Post je objavljen 14.03.2006. u 13:06 sati.