Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/smartdevil666

Marketing

....ZMIJE OTROVNICE.....

Mnogi ce se odmah upitati: "Zasto zmije otrovnice, a ne otrovne zmije?" Izmedju pojmova "Otrovna zivotinja" i "zivotinja otrovnica" postoje razlike.

Zivotinje otrovnice su zivotinje koje posjeduju posebne sustave u kojima se otrovi proizvode i kojima otrove mogu unijeti u tijelo zrtve. Ovakve se zivotinje nazivaju fanerotoksicnim zivotinjama. Posto zmije posjeduju zube kojima unose otrov u tijelo zrtve, onda one nisu otrovne zmije, nego zmije otrovnice. Neke ribe Jadranskog mora su otrovnice, jer posjeduju bodlje kojima se otrov unosi u tijelo (primjerice, ribe iz obitelji paukovki).

Otrovne zivotinje ne posjeduju aparate za unosenje otrova, ali je jedan dio njihovog tijela otrovan (primjerice, meso nekih riba je vrlo opasno za jelo ako je nedovoljno kuhano ili peceno). Covjek se najcesce otruje njihovim otrovom ovih zivotinja jeduci njihovo meso ili neki drugi dio tijela U Japanu se svake godine nekoliko desetaka ljudi smrtonosno otruje jeduci jednu vrstu ribe koja u tijelu posjeduje izuzetno jaki otrov, a koji se unistava kuhanjem ili pecenjem. Dobro kuhana, ovakva riba predstavlja specijalitet, ali nedovoljno termicki obradjena izaziva smrt u roku od 48 sati. Ovakve se zivotinje nazivaju i kriptotoksicnim zivotinjama. U engleskom jeziku takodjer postoji razlika izmedju ova dva pojma. "Venomous animals" su zivotinje otrovnice, a "poisonous animals" su otrovne zivotinje. Medjutim, kako u engleskom, tako i u hrvatskom jeziku cesce se (iako pogresno) rabi naziv otrovne zmije umjesto zmije otrovnice.

A sada se mozemo posvetiti zmijama. Od otprilike 3000 vrsta zmija koliko danas zivi na Zemlji za covjeka je opasno 10 - 12% (300 - 360 vrsta), a nekoliko stotina vrsta je otrovno, ali neskodljivo za covjeka. Posto zmije, kao i ostali gmazovi, ne mogu regulirati vlastitu tjelesnu temperaturu, najbrojnije su u tropskim i suptropskim podrucjuma gdje najniza zimska temperatura ne pada ispod 18 stupnjeva Celzija. Zanimljivo je da na svakom kontinentu broj vrsta zmija neotrovnica premasuje broj vrsta otrovnica. Izuzetak je Australija gdje je broj vrsta otrovnica daleko veci nego neotrovnica. Osim toga, u Australiji zive zmije ciji se otrov smatra najtoksicnijim medju svim zmijama.

Postoje dvije porodice zmija otrovnica: Elapidae (guje) i Viperidae (ljutice i jamicarke). U porodicu guja spadaju kobre, mambe, koraljne zmije, australske otrovnice, morske zmije, te jos neke zmije Azije i Afrike. U porodicu ljutica i jamicarki spadaju europske, azijske i africke ljutice, cegrtuse, te juznoamericke i azijske jamicarke.
Image Hosted by ImageShack.us
Gradja otrovnih zubi i otrovnog aparata razlicita je u guja i ljutica. U guja su otrovni zubi smjesteni na prednjem dijelu gornje celjusti. Nepokretni su i, kada su usta zatvorena, smjesteni su u koznom naboru u donjem dijelu usne supljine. Osim toga, zubi mnogih guja nemaju suplji kanal unutar otrovnih zubi vec su njihovi zubi duboko uzlijebljeni. Otrovni su zubi povezani sa otrovnim zlijezdama koje proizvode otrov. Kada ovakva zmija ugrize, iz zlijezde potece otrov kroz zub (ili zlijeb) u ranu. Specijalnu prilagodbu posjeduju neke africke i azijske kobre. One zbog posebne gradje otrovnih zubi mogu strcati otrov na udaljenost i do 3 metara i tako se braniti od napadaca. Otrov ima jako nadrazujuce djelovanje na oci i, ako ga se odmah ne ispere, moze dovesti do trajne slijepoce. Posebno su po toj osobini poznate cetiri vrste africkih kobri. To su crnovrata kobra (Naja nigricollis), mozambicka kobra (Naja mossambica), crvena kobra (Naja pallida) i ringhal (Hemachatus haemachatus). I neke vrste azijskih kobri takodjer mogu strcati otrov.

Ljutice i jamicarke imaju najrazvijeniji otrovni aparat i zube. U njih su zubi takodjer smjesteni u prednjem dijelu gornje celjusti i izgledaju kao injekcijske igle, ali su pokretni. Kada nisu u uporabi, zubi su u ustima savijeni unatrag i prekriveni su zastitnim koznim naborom. Prilikom ugriza, zubi se uspravljaju i otrov iz otrovne zlijezde potece kroz zubni kanal u ranu.

Jamicarke posjeduju i specijalne organe smjestene u jamice izmedju nosnih otvora i ociju. Ti organi su termoreceptori i zmija ih koristi da u mraku pronadje toplokrvni plijen. Ovi organi spadaju medju najosjetljivije receptore u zivotinjskom svijetu i mogu registrirati temperaturnu razliku od 0,001C. Jos se uvijek ne zna kako mozak zmije rekonstruira termosliku koju stvaraju ovi organi.

Cesto ljudi postavljaju pitanje: "Koja je zmija najotrovnija?" Ovo bi pitanje mozda trebalo preinaciti tako da glasi: "Koja zmija godisnje ugrize najveci broj ljudi?" Naime, postoje vrlo otrovne zmije koje zive u predjelima gdje zivi malo ljudi, tako da gotovo i ne dolaze u doticaj sa njima. Dobar primjer za to je zmija pustinjski taipan (Oxyuranus microlepidota) koja zivi u pustinjskim podrucjima Australije. Ova zmija ima najtoksicniji otrov od svih poznatih zmija. Medjutim, ona zivi u udaljenim pustinjskim predjelima i nije agresivna, tako da gotovo i nema ljudskih zrtava izazvanih ugrizom ove zmije. Mnogo vise ljudi ugrizu zmije u podrucima koja su gusto naseljena ili tamo gdje zmije prilaze kucama ili stajama privucene velikim brojem glodavaca koji su vecini zmija glavna hrana. Osim toga, smrt od posljedica zmijskog ugriza ovisi i o pravilnoj medicinskoj pomoci i njezi nakon sto se je ugriz dogodio. Mnoga podrucja Afrike i Azije gdje ljudi i zmije otrovnice zive jedni blizu drugih udaljena su od vecih medicinskih centara, pa nema kvalitetne medicinske pomoci. Vrlo je tesko tocno odrediti koliko godisnje ljudi umre od posljedica ugriza, jer su mnoga mjesta gdje se oni najcesce dogadjaju udaljena i podaci o ugrizu nikad ne dospiju u javnost. Opcenito govoreci, smrtnost od ugriza je vrlo mala u podrucjima sa dobro razvijenom medicinskom pomoci (primjerice, u SAD, Australiji i u Europi), a velika u nerazvijenim podrucjima Afrike, Azije i Juzne Amerike. Iako je tesko reci od kojih zmija ljudi najcesce stradavaju, moguce je naznaciti koje su zmije najopasnije u pojedinim poducjima svijeta.

Afrika: Pretpostavlja se da dosta ljudi strada od siktavice (Bitis arietans). To je prilicno troma i nespretna zmija, ali joj je napad strahovito brz. Najcesce prilazi ljudskim naseljima zbog blizine glodavaca. Cesto odaje svoju prisutnost glasnim siktanjem po cemu je i dobila ime. Veoma je rasprostranjena u Africi juzno od Sahare i cesta je blizu ljudskih naselja. Otrov je vrlo toksican i u velikog broja nelijecenih slucajeva izaziva smrt. Medjutim, najopasnija otrovnica i vjerojatno najveci ubojica medju svim zmijama je jedna mala zmija koja se zove pjescana efa (Echis carinatus). Rasprostranjena je po citavoj Africi, na Bliskom i Srednjem Istoku, te u Aziji gdje dosize sve do Indije. Cesto zivi u blizini ljudskih naselja i to u kolonijama, tako da gdje se nadje jedna vjerojatno ima i mnogo drugih. Tony Phelps u svojoj knjizi "Poisonous Snakes" navodi da ova zmija vjerojatno ubije najvise ljudi od svih zmija. To je posljedica njenog velikog podrucja rasprostranjenosti, cestog zivota u blizini ljudi, te cinjenice da, iako mala (najveci primjeri dosizu jedva 60 cm), ima vrlo toksican otrov. Zabiljezeni su smrtni slucajevi od ugriza efe duge oko 20 cm. Efa nije plasljiva i ne bjezi nego zauzima karakteristican obrambeni stav. Ona pocinje brzo uvijati svoje tijelo tako da joj ljuske struzu jedna o drugu. Posto se na svakoj ljuski nalazi mali greben, struganje stvara poseban zvuk, karakteristican za ovu zmiju. Otrov je izuzetno toksican za covjeka. Izaziva krvarenja iz svih sluznica i sprijecava grusanje krvi tako da je moguce iskrvariti i iz, primjerice, ranica koje nastaju pri brijanju. Osim ovoga, otrov izaziva i jaka ostecenja tkiva. Usprkos pravilnom lijecenju vrlo su ceste i naknadne komplikacije djelovanja otrova, tako da smrt moze nastupiti i 15 dana nakon ugriza.
Image Hosted by ImageShack.us
Iako gore navedene vrste ubiju najvise ljudi, stanovnici africkih sela najvise se boje crne mambe (Dendroaspis polylepis). Crnu mambu smatraju najopasnijom zmijom na svijetu. Ona naraste do 3 m duljine (neki izuzetno veliki primjerci i do 4 m!), a vrlo je brza i agresivna. Iako postoje price da mamba moze prestici auto u brzoj voznji, precizna mjerenja pokazuju da se mamba ne moze kretati brze od 20 - tak km/sat, iako je i to vrlo velika brzina za zmiju. Iako se pojedini primjerci razlikuju po svojoj agresivnosti, najagresivniji su muzjaci u proljece kada brane teritorij od drugih muzjaka. Tada i samo priblizavanje mambi na 10 - tak metara moze kobno zavrsiti. Naime, mamba se razlikuje od ostalih zmija po tome sto cesto znade prva napasti bez ikakvog povoda. Pri napadu, mamba cesto izdigne prednji dio tijela visoko iznad zemlje tako da u covjeka nisu rijetki ugrizi u glavu i vrat. Pri tome se pribilzava objektu napada velikom brzinom, poluotvorenih ustiju i duboko sisteci. Iskusni lovci na zmije kazu da se tada treba odmah baciti u stranu, jer mamba prilikom napada ne skrece i (najcesce) ne ponavlja neuspjeli napad. Zbog toga je najbolje ne priblizavati se crnoj mambi na prostoru koji nije otvoren (primjerice, u sumi). Zavrsetak napada znade biti toliko brz da objekt napada bude ugrizen 5 - 6 puta u roku od 3 - 4 sekunde, a da i ne primjeti na koja je mjesta ugrizen. Posto je mamba vrlo velika, ona ubrizga veliku kolicinu vrlo toksicnog otrova koji djeluje na zivcani sustav - zaustavlja disanje i sprijecava gutanje. Otrov ima brzo djelovanje tako da lijecenje zmijskim antiserumom treba zapoceti u roku od nekoliko minuta nakon ugriza. Nelijeceni slucajevi imaju smrtnost od 100% .

U Africi zive i tri vrste zelenih mambi. One zive najcesce u sumskim predjelima koji nisu gusto nastanjeni ljudima tako da vjerojatno ugrizu manji broj ljudi. Osim toga, za razliku od crne mambe, one nisu toliko agresivne. Ipak, bolje je ne priblizavati im se....

Azija: U Aziji vjerojatno najvise ljudi strada od pjescane efe i od Russell-ove ljutice (Daboia russelli). Ona je cesta blizu sela, a aktivna je po noci. Tada se i dogadja najveci broj ugriza, jer mnogi ljudi u Indiji hodaju bosi. Otrov razara tkiva i krvne stanice, a nelijeceni ugriz najcesce ima smrtni ishod.

Vrlo opasne zmije su i kraitovi (rod Bungarus). Kraitovi uglavnom nisu dulji od 1 m, ali imaju izuzetno toksican otrov koji djeluje na zivcani sustav. Kontrastno su obojeni: najcesce su crni ili tamo smedji sa zutim, bijelim ili crvenkastim poprecnim prugama. Zanimljivo je ponasanje prugastog kraita (Bungarus fasciatus). On je po danu potpuno bezopasan. Uzme li ga se u ruku, on tada i ne pokusava ugristi nego sakriva glavu ispod savijenog tijela. Medjutim, po noci je to sasvim druga zmija. Vrlo je agresivan i odmah se brani ugrizom. Slicno se ponasaju i neke druge vrste kraitova. Veliki broj ljudi u Juznoj Aziji strada od kraitova na spavanju. U tim krajevima, ljudi na selu najcesce spavaju na podu otvorenih vratiju i prozora. Po noci su kraitovi vrlo aktivni i cesto udju u kuce u potrazi za misevima, te prilaze ljudima koji spavaju. Posto se ljudi u snu nesvjesno okrecu, cesto znaju prignjeciti zmiju koja reagira ugrizom. Sherman A. Minton Jr. u svojoj knjizi "Venomous Reptiles" navodi slucaj koji je opisao nizozemski lijecnik F. Kopstein 1932. godine: Otac i sin zajedno su spavali u kolibi. Odjednom je mladic osjetio kako mu preko ruke gmize zmija. Brzo je povukao ruku i odbacio zmiju od sebe pri cemu ga je ona ugrizla u jagodicu prsta. Zmija je pala pola metra dalje na njegovog oca kojeg je ugrizla u nogu. Oba su covjeka kasnije umrla. Zmija je bila krait.

Iako ljudi u stradaju i od Indijske kobre (Naja naja) broj ugriza je relativno mali u odnosu na brojnost populacije kobri i ljudske populacije. Razlog tome jest to sto se kobra smatra utjelovljenjem nekih indijskih bozanstava, pa mnogi ljudi paze da kobrama ne smetaju i ne naude. Cak se negdje (primjerice, u mjestu Shigali) odrzavaju festivali sa zmijama. Ljudi prije takvih dogadjaja sakupljaju kobre i nakon festivala brizljivo ih vracaju na mjesto na kojem su ih nasli.

U podrucju juzne i jugoistocne Azije zivi i kraljevska kobra (Ophiophagus hannah) koja je najveca otrovnica na svijetu. Nisu rijetki primjerci duljine 4,5 m. Posto zivi iskljucivo u sumskim podrucjima, rijetko dolazi u doticaj sa covjekom, tako da je broj ugriza ove zmije vrlo mali. Najcesce budu ugrizeni krotitelji zmija u Burmi i Tajlandu koji za svoje predstave koriste ove zmije. Ugriz je vrlo opasan, jer kobra ugrizom izluci veliku kolicinu jakog otrova. Zabiljezn je slucaj kada je kraljevska kobra ugrizla slona u kozni nabor na vrhu surle, pa je slon za nekoliko sati ugine....

Australija: U Australiji broj vrsta otrovnica nadmasuje broj neotrovnih vrsta zmija. Kao sto je vec spomenuto, u Australiji zivi zmija sa najtoksicnijim otrovom, ali je gotovo da i nema ugriza ljudi. Na ovom kontinentu zive iskljucivo zmije otrovnice porodice Elapidae. Tu zivi nekoliko vrlo opasnih vrsta koje cesto dolaze u doticaj sa covjekom.

Jedna od najopasnijih australskih otrovnica je taipan (Oxyuranus scuttelatus) koji naraste do 3 m. Rasprostranjen je u sjevernim i sjeveroistocnim podrucjima Australije, u podrucju tropske klime. Izbjegava pustinjska i polupustinjska podrucja. Taipan ugrizom izluci malu kolicinu vrlo toksicnog otrova. Otrov taipana je dva puta jaci od otrova kraljevske kobre, a djeluje na zivcani sustav: izaziva paralizu, poremecaje u grusanju krvi i ostecuje misicna vlakna. Pokusno je utvrdjeno da otrov dobiven jednim ugrizom moze usmrtiti nekoliko milijuna miseva. Nakon ugriza, potrebno je sto prije zapoceti lijecenje posebnim zmijskim antiserumom, jer se vrlo brzo javlja trajna paraliza i ostecenje misica. Srecom, u tim podrucjima ne zivi veliki broj ljudi tako da su ugrizi relativno rijetki. Smrtnost od nelijecenih ugriza je oko 80%.

Zmija tigar (Notechis scutatus) zivi u juznim i jugoistocnim podrucjima Australije. Posto su to dijelovi Australije koji su najgusce naseljeni, ova zmija cesto dolazi u doticaj sa covjekom. Na rubnim dijelovima Sydneya i Melbournea cesto se nadje i u vrtovima. Naraste do 1,5 m, a ima vrlo neurotoksican otrov koji izaziva i ostecenja misica i poremecaje u krvotoku. Smrtnost od nelijecenih ugriza je oko 45%. Srodna zmija Notechis ater zivi na istom podrucju i na Tasmaniji i okolnim otocima. Otrov joj ima istu toksicnost i slicnog je kemijskog sastava.

Australska smedja zmija (Pseudonaja textilis) zivi po citavoj Australiji. Iako je kolicina otrova koje se izluci pri ugrizu vrlo mala, otrov je vrlo toksican i izaziva jake poremecaju u grusanju krvi, blokira rad zivcanog sustava, te jako ostecuje bubrege. Ova zmija usmrti vise ljudi u Australiji nego sve ostale zajedno. Srodnici smedje zmije su gvadir (Pseudonaja nuchalis) i dugit (Pseudonaja affinis). I njihov otrov djeluje na isti nacin, ali im je podrucje rasprostranjenosti manje od smedje zmije, pa ljudi rijetko dolaze sa njima u doticaj.

Zmija Acanthophis antarcticus zivi po citavoj Australiji, ali izbjegava pustinjska podrucja. Iako je svojim izgledom i ponasanjem slicna europskim i americkim ljuticama, ona nije ljutica nego pripada porodici guja. Otrov joj je neurotoksican i izaziva paralizu koja, na srecu, nije ireverzibilna kao u trovanja otrovom taipana. Medjutim, nelijeceni ugrizi su gotovo svi smrtonosni, jer je otrov ove zmije cetiri puta jaci od otrova kraljevske kobre. Engleski naziv ove zmije je Death adder i iz toga mozete zakljuciti sve o njenoj otrovnosti.

Sjeverna Amerika: U Sjevernoj Americi zivi 19 vrsta zmija otrovnica: 15 vrsta cegrtusa, vodena mokasina, rusoglavka, te dvije vrste koraljnih zmija. Cegrtuse, rusoglavka i vodena mokasina su jamicarke, a koraljne zmije spadaju u porodicu Elapidae. Od svih njih najpoznatije su cergtuse. Znacajne su po tome sto na vrhu repa imaju tzv. cegrtaljku koju nema niti jedna druga vrsta zmija. Cegrtaljka se sastoji od labavo spojenih suhih segmenata koze koje zmija ne odbacuje pri presvlacenju. Pri pokretanju, segmenti stvaraju poseban zvuk, karakteristican za cegrtuse. Novookocena cegrtusa nema cegrtaljku, ali je nakon 3 - 4 presvlacenja vec moze koristiti. Najglasnije su cegrtaljke koje imaju 8 - 11 segmenata. Po broju segmenata ne moze se ustanoviti koliko se je puta zmija u zivotu presvukla, jer segmenti sa vrha cegrtaljke cesto otpadaju, pa cegrtaljke mogu biti krace ili duze.

Cegrtuse mogu biti razlicite duljine. Najveca vrsta moze biti duga preko 2 m, a najmanja oko 60 cm. One zive i na najrazlicitijim stanistima, od pustinja do suptropskih mocvara. Njaveca je od svih istocna dijamantna cegrtusa (Crotalus adamanteus). Najveci ulovljeni primjerak bio je dug oko 2,4 m. Ona zivi na Floridi i u nekoliko susjednih drzava. Naziv dijamantna dobila je po tome sto na ledjima ima mnogobrojne cetvrtaste sare koje oblikom podsjecaju na dijamante. Ako joj se pridje, pocinje glasno sistati i koristiti cegrtaljku, ali pri tome uvijek pokusava pobjeci u kakvo skloniste. Otrov joj nije jako toksican, ali je ubrizgana kolicina vrlo velika i, ako se ugriz ne lijeci, najcesce dolazi do smrtnog ishoda. Izbjegava blizinu ljudi, a pojacanom melioracijom i kultivacijom velikih podrucja Floride sve se vise smanjuju stanista na kojima zivi. Zato je u Americi pokrenuta akcija za ocuvanje ove ugrozene vrste zmije.

Zapadna dijamantna cegrtusa (Crotalus atrox) naraste do 2 m, a nastanjuje velika podrucja Teksasa, Novog Meksika, Arizone i Arkanzasa. Slicna je istocnoj dijamantnoj cegrtusi, ali je od nje manja i manje intenzivno obojena. Osim toga, ona izbjegava mocvarna stanista i zivi u suhim stepama i polupustinjskim podrucjima. Za razliku od istocne srodnice, ova cegrtusa ne bjezi nego se suocava sa napadacem. Zbog velike agresivnosti i podrucja na kojemu zivi (visoka gustoca ljudske populacije), zapadna dijamantna cegrtusa smatra se jednom od najopasnijih zmija SAD.

Sumska je cegrtusa (Crotalus horridus) jedina vrsta cegrtuse koja zivi na gusto naseljenom sjeveroistoku SAD. To je vjerojatno prva vrsta cegrtuse sa kojom su se susreli prvi americki doseljenici. Zivi u sumskim podrucjima, ali i u blizini rijeka i jezera. Nije osobito agresivna i potrebno ju je dosta isporovocirati da bi napala. I ova je vrsta cegrtuse ugrozena, jer se unistavaju njena stanista. Ovu vrstu cegrtuse koriste u svojim obredima sljedbenici Crkve gospodina Isusa Krista. Ugrizi medju sljedbenicima ove sekte su vrlo cesti, ali sljedbenici najceste ne traze nikakvu medicinsku pomoc, pa je broj invalidnih osoba vrlo velik.

Sve sjevernoamericke cegrtuse (osim jedne) imaju otrov u kojemu prevladavaju hemotoksicne tvari. Otrov ima jako razarajuce djelovanje na tkivo i moze izazvati gangrenu. Glavni simptomi su bol i brzo oticanje ugrizenog dijela tijela. Ponekad se mogu javiti i simptomi koji su povezani sa neurotoksinima u otrovu (promjena u percepciji boja, promjenjen okus i miris, itd). Cesta je pojava mjehura na kozi ispunjenih bistrim i krvavim sadrzajem.

U juznim dijelovima SAD uz rijeke i jezera zivi vodena mokasina (Agkistrodon piscivorus). Ona naraste do 1,5 m, a na nekim mjestima moze biti vrlo cesta. Primjerice, floridske mocvare pune su vodenih mokasina. Hrani se uglavnom zabama i ribama, ali lovi i male glodavce. Cesto se moze zamjeniti sa vodenim zmijama. Najlakse se raspoznaje po karakteristicnom ponasanju. Kada se covjek priblizi obali, sve neotrovne zmije bjeze u vodu. Vodena mokasina, medjutim, ne bjezi pred covjekom. Ugrizi ove zmije vrlo su cesti u juznim drzavama SAD. Otrov ima jako proteoliticko djelovanje i moze izazvati jaka ostecenja tkiva. Ipak, smrtni su slucajevi danas vrlo rijetki.

Rusoglavka (Agkistrodon contortrix) je rasprostranjena preko istoka SAD sve do Teksasa. Najcesce naseljava brdovita sumska podrucja na sjeveru, ali je na jugu cesta i u mocvarnim nizinama. Na istoku SAD cesto se moze naci u vrtovima oko kuca kamo dolazi iz susjednih suma. Posto je rusoglavka zastitno obojena, vrlo se tesko raspoznaje na sumskom tlu, pa je broj ugrizenih osoba na istoku SAD relativno velik. Osobito su cesti ugrizi za vrijeme vikenda, kada mnoge obitelji odlaze u prirodu. Simptomi ugriza su bol i otok. Ugriz rusoglavke nije opasan za zdravog, odraslog covjeka. Ipak se preporuca otici lijecniku, jer otrov moze imati jako proteoliticko djelovanje.

Vodena mokasina i rusoglavka imaju hemotoksicne otrove, pa je i njihovo djelovanje slicno djelovanju otrova cegrtusa.

Europa: U Europi relativno mali broj ljudi strada od ugriza zmija. Razlog tome je da u Europi nema tako opasnih i otrovnih zmija kao na pr. u Africi ili Aziji. Osim toga, medicinska je pomoc i njega u gotovo svim dijelovima Europe lako dostupna, pa je moguce zapoceti lijecenje ugriza prije nego se razviju po zivot opasni simptomi.

U Europi zive samo opasne zmije otrovnice iz porodice ljutica. Vecina je europskih ljutica vrlo mala (mnoge su manje od 60 cm), pa ako i dodje do ugriza, kolicina ubrizganog otrova je vrlo mala. Sve europske ljutice imaju otrov u kojem prevladavaju hematotoksicne tvari. One izazivaju poremecaje u broju krvnih stanica, poremecaje u mehanizmu grusanja krvi, te izravno razaraju tkivo. Nakon ugriza javlja se bol i otok koji se brzo siri od mjesta ugriza. Na mjestu ugriza i u njegovoj okolini mogu se javiti i mjehuri ispunjeni bistrom tekucinom. Ako je ubrizgana veca kolicina otrova, a ugriz se ne lijeci, kao jedna od komplikacija (iako vrlo rijetko) moze se javiti i gangrena. Najcesci su ugrizi u prste ruku ili u nogu. Osobito su opasni ugrizi u glavu, vrat ili u krvne zile.

U Europi ljudi najcesce stradaju od poskoka (Vipera ammodytes), ridjovke (Vipera berus), talijanske (Vipera aspis) i spanjolske ljutice (Vipera latastei). Od svih njih najopasniji je poskok. To je ujedno i najveca europska otrovnica. Zenke narastu oko 60 cm, ali muzjaci mogu narasti i do 100 cm. U nekih je populacija zamjetna razlika u boji izmjedu muzjaka i zenki. Muzjaci su pepeljasto sivi, a zenke su najcesce smedje, sivosmedje ili crvenosmedje. Na ledjima se nalazi karakteristicna "cik - cak" linija koja je u nekih primjeraka izlomljena, te cini rombove. Na vrhu poskokove njuske nalazi se mali roscic. Poskok se hrani gusterima, malim glodavcima i pticama. Pari se u proljece, a u jesen zenka okoti 3 - 10 (ponekad i vise) zivih mladih. Nije agresivan i ako se uznemirava pocinje siktati i pokusava pobjeci. Cesto ga je potrebno jako isprovocirati da bi ugrizao. Ako, medjutim, dodje do ugriza, potrebno je potraziti lijecnicku pomoc, jer je poskok jako otrovan. Prvi simptomi trovanja su bol i(ili) oticanje ugrizenog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se siri. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1cm dugi, pa otrov moze biti unesen u misic sto ubrzava razvoj simptoma trovanja. Posto se poskoci lako odrzavaju i razmnozavaju u zatocenistvu, oni se cesto koriste kao izvor otrova za proizvodnju antiseruma.

Ridjovka (Vipera berus) je najrasprostranjenija zmija Europe i najrasprostranjenija zmija uopce. Prostire se preko citave Europe, kroz Rusiju sve do obale Tihog oceana. U Svedskoj se moze naci i u Atktickom pojasu. Nema je je u juznoj Spanjolskoj, juznoj Italiji na jugu Balkanskog poluotoka i na nekin vecim Mediteranskim otocima. To je jedna od rijetkih zmija cija je biologija dobro proucena. Voli vlaznija stanista od poskoka. Za razliku od poskoka, cesce se nalazi u nizinama, u blizini bara ili mocvara. U Alpama se moze naci i preko 2000 metara n/m. U jesen koti zive mlade. Otrov joj nije tako jak kao u poskoka, iako u nekih osoba moze doci do jacih ostecenja tkiva. Simptomi trovanja su bol i oticanje. Ugriz ridjovke uglavnom nije smrtonosan za zdravog, odraslog covjeka. Ipak, preporuca se potraziti lijecnicku pomoc.


Post je objavljen 12.03.2006. u 18:03 sati.