... zapljuskujući val
hladnog zraka
omamio je lice
jedne nevine djevojke...
... put što se prostirao
pod nogama njenim
bio je preplavljen
strahom i čežnjom nijemom...
... bila je to tiha noć
usred obale jedne;
ona je hodala sama
u potazi za očima fosfornog sjaja...
... ta djevojka znala je
koliko srca svojim odlaskom
raniti može,
al' želja da usreći ono jedno
bilo je jače od nje same...
... te noći
zvijezde su pružale
neodoljiv pogled s neba
i sjajem svojim zasjenile joj oči...
... i lampione
su zrakama svojim krijesile tminu,
tražile su odraz
u mirnom toku jedne rijeke...
... osjećaj morbidne slobode
ulijevao se u tanke žile
njenog tijela,
stapao se s krvlju i stvorio joj toplinu...
... odjednom je zastala,
okrenula se- pogledala u prošlost
i doista nijedna zvijezda
na tom prekoračenom putu više nije sjala...
... sad je znala
da tragovi što ostaju
trebaju ostati iza nje
i koracima novim plijenit nove tragove...
... te noći
ona je bila zvjerka-
spremna žrtvovati svoje postojanje
tek za jedan dodir, pogled i riječ...
... osjetila je dvije duše
u svome tijelu,
jednu zlu demonsku pri površini
te drugu anđeosku u nutrini...
... potom, ponovno je zastala
ali ovaj put ne zbog njenog straha
već zbog prisutnosti
njenog cilja te noći...
... ispred nje
nije bila opsesija,
ni varka,
već istina koja u sebi nije nosila laž...
... bio je to lik
iz čijih je očiju sijevao fosforni sjaj,
koje su dale odraz duševna žara
i razigrane mašte...
... te je noći
osmjehom liječio
svaku ranu njenog srca
i zacijelio rane što ih je davno on stvorio...
... iz nesigurnog zagrljaja
s nebom, zrakom i rijekom,
privio ju je k sebi
i odlučio postati dio njene slobode...
... mnogo je riječi
s njegovih usana,
te noći, prešlo u njeno uho,
mnogo onih što u sebi kriju ljubav...
... ona je mirno stala
ne pomaknuvši se,
čvrsto držeći ga za ruku
u strahu da ne nestane...
... bili su to trenutci
u kojima su riječi njegove
plovile s tokom rijeke
dok je ona šutnjom molila da ih rijeka ne odnese...
... te noći
jedna nevina djevojka
omamljena svim Božjim obmanama
po prvi put je voljela i bila voljena...
... iako je to bio rastanak
koji je dozivao skori susret,
njegove oči su svejedno sjajile
dok je ona svoje skrivala iza kapaka...
... bila je ruža u vodi
s pokojim tnjem;
i što ju je više ljubio
to je ona više cvala...
... no usprkos njegovoj izgovorenoj riječi
- VJEČNO,
vrijeme je ostalo onakvo
kakvo je Bog stvorio- PROLAZNO...
... njihova tijela se više nisu doticala,
jedino zadnji dodir prstima-
i sve kao da je trajalo sekundu,
krenula je natrag onim koracima
što ih je ostavila iza sebe...
Post je objavljen 11.03.2006. u 10:50 sati.