Bilo je to davno. Bilo je to tako davno da se, kada pokušavam zbrojiti godine, osjećam užasno starom. Bila sam gimnazijalka. Bio je student.
Iskreno, nisam ga se sjetila…ma, prošle su godine od mog zadnjeg sjećanja. Možda zato što sam otišla u drugi grad i zato što tamo nije postojalo ništa što me može podsjetiti na njega. I onda, poput udara vjetra, nalete sjećanja.
Kada bih pravila karakterizaciju njegovog lika izgledalo bi to nekako ovako: pažljiv, nježan, odan, sklon maksimalnom davanju sebe, iskren prijatelj, lojalan sin, dobar brat, inteligentan, ali…(naravno, sudbonosni ALI) u njemu nije bilo ambicija. Majka je uvijek odlučivala za njega. Studirao je malo ovo, malo ono nikada ništa ne privevši koncu. Mogao si s njim i lijevo i desno. Mogao si mu reći da se ne miče s mjesta i on bi to učinio. Školski primjer privrženog čovjeka, ali tako neinspirativnog. Tri godine smo proveli zajedno. Od toga sam godinu i pol pokušavala završiti (svoju) agoniju, ali tužni pseće-molećivi pogled mi je oduzimao svu snagu koju sam periodično skupljala.
Uspjela sam. Nekako sam izgovorila taj tekst toliko puta ponovljen u mojoj glavi. Gledao me s nevjericom u očima i prvi puta podigao glas na mene. Znala sam da mu je teško i nisam mu zamjerila zbog vike. Nije to mogao podnijeti. To je bilo previše i za njegovu majku koja me je, netom prije nego sam otišla kod njega u sobu i odrecitirala svoje, tužno pogledala i molila me da to ne učinim. Kako je znala? Jer ja sam se dobro trudila sakriti svaki znak nadolazeće kataklizme. Vjerojatno sve majke znaju. Iako, nisam vidjela ništa tako strašno u cijeloj toj priči jer bili smo mladi. Pa u prošlosti većine nas ostavljeni su tragovi drugih ljudi.
Nije bilo jednostavno. Nije završilo jednostavno. Zavlačili smo danima, a ja sam svakodnevno provjeravala je li dobro i svakog puta tražila u njegovoj sjeni znak oporavka i indiferentnosti. Nikada ga nisam našla. Zapravo, mislim da sam ga nesvjesno držala u agoniji, jer ja sam odlučila da je priča gotova, a nisam se udaljila od njega. Željela sam mu biti prijatelj, a on nije trebao prijatelja već osobu koju je volio. Tek kada sam postala zrelija uočila sam kako sam bila djetinjasta. Sebična smo mi vrsta. Ne znam. Nije mi to ni danas jasno.
Godine su prolazile. S njima i ljudi u našim životima. Ponekad me dotakla koja priča o njemu i ništa više. Nisam puno znala. Nisam ni željela znati. Nije mi bilo važno. Važno mi je bilo jedino da je dobro.
Prije kojih godinu dana naletjela sam na njegovu web stranicu. Tamo više nije bilo naših slika. Nije više bilo mene. Slike naše prošlosti zamijenila je ona. Djevojka s mora. Tipična lijepa Dalmošica. Bilo mi je drago jer sam na tim slikama ponovo vidjela onu njegovu sretnu verziju osmijeha. Bio je to moj stari XY i veselila sam se zajedno s njima…
Srela sam njegovu majku neki dan. Ispričala mi je trač. Zgranula sam se i nasmijala istovremeno. Ljudi kažu kako je ostavio djevojku, a ja muža i otišla kod njega. Osmjehnula sam se i rekla neka se ne obazire na puste priče zgubidana i kumeka. Na odlasku sam čula samo: -Voljela bih da ste ostarili zajedno…
Da. Ne. Ipak ne.
Znatiželja me otjerala na njegov site. Tamo više nije bilo nje, nije bilo njega, nije bilo ničega. Stranica više ne postoji. Jedina istina bapskih priča je bila da je opet ostao sam i ponovo izbrisao prošlost. Bilo mi ga je žao. Dobar je to čovjek.
Sanjala sam ga. Onaj njegov vedar i iskren osmijeh. Njegove vesele oči. Nakon mnogo godina poželjela sam ga vidjeti. Barem još jednom.
Možda…
- 15:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #
"...sve što se jednom izgubi,više se nikad ne nađe.."tako nekako ide stih i puno puta sam se u životu uvjerila koliko je istinit...a uspomene se ne gube,lijepo je u životu imati sjećanja koja ne nose gorčinu,koja izmame osmijeh.pozdrav,jako lijep post :) (snoviđenje 27.02.2006. 16:09)
istina...samo, voljela bih ponekada da nemam želju vratiti u prošlost... (pantera 27.02.2006. 16:20)
i što bi kad bi vratila prošlost?! Nastavila se mučiti? Uživaj radije sa sadašnjim - iz prošlosti si nešto naučila i to je to. (Aragorn 27.02.2006. 21:52)
ma, naravno A. htjela sam zapravo napomenuti kako nakon svih ovih godina nisam zaboravila tko sam bila i zašto sam sada takva kakva jesam :) starog prijatelja je uvijek dobro ponovo sresti :)) (pantera 27.02.2006. 22:20)
o da, sad kad si me rascmoljila ti se fino smiješ u zadnjem komentaru :P odlična priča a sad idem revat, hvala na pitanju (Viz 28.02.2006. 02:25)
sestro po papcima...čuli smo se...nakon sto godina :))))) (pantera 28.02.2006. 12:01)
Post je objavljen 27.02.2006. u 15:30 sati.