Svojoj kćeri dao je ime Azra, kao i Johnny bendu. Štulić mu je posvetio pjesmu Jablan. Ipak, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ljudi koji legendarnom Đoki Grgcu znaju prezime. Svi su ga znali po nadimku - Anarhist.
Đoko je bio poznat po još nečemu: kad god bi se napio, a to se događalo svaki dan, padao je ravno na glavu. Kao klinac nije stekao taj obrambeni refleks da se dočeka na ruke, jer je zbog rijetke bolesti kralježnice prohodao tek u desetoj godini. I njegova životna priča nije bitno različita.
Za grad je, kaže, mrtav od 1991. kad je dobio otkaz u banci (poslodavci su mislili da je Srbin, a vjerojatno i nije bio baš najuzorniji među službenicima) i skinuo se s cuge i dopa. Otad praktički ne izlazi iz stana, a jedini razlog za život bio mu je da još jednom vidi svoju Azru. Kći mu se, 22 godine od njihova posljednjeg susreta, javila iz Splita, gdje ga je s dečkom vidjela na televiziji, u filmu “Kad Miki kaže da se boji”.
Početak na Tri dana kulture
Kad smo mi, studenti ultraljevičari, početkom 70-ih preuzeli studentsko vodstvo na Filozofskom fakultetu, mogli smo neko vrijeme djelovati politički. Kad nam je taj način djelovanja bio zabranjen, jedini preostali način borbe, kojim smo mogli animirati širi krug studenata, bio je putem kulture. U studenom 1972. Slobodan Drakulić, moja malenkost i još neki drugari organizirali smo Tri dana kulture.
U sklopu Tri dana kulture nastupili su grupa Time, članovi grupe Bijafra, došao je kultni tip Harry, koji je snimao vesterne pa Bosni, pa neki lik iz Koprivnice, koji je bio potpuno istetoviran... Uspjeh te manifestacije zapravo je uvjetovao ideju da se na fakultetu počne svirati. Bobo Drakulić koji fantastično pjevao i izvanredno svirao gitaru, jedne je večeri uz svijeće izvodio irske revolucionarne pjesme. Pridružio mu se i Miljenko Mayer, najbolji muzičar u našoj generaciji. Poslije nam se pridružio i Štulić, koji je 1974. došao iz vojske i upisao povijest i fonetiku. Prozvao sam ga Čupko zbog vojničke frizure.
Fender gitara - najvrednija
Najvrednija stvar bila mu je Fender gitara, a osvojio nas je svojim temama, interpretacijama i obradama narodnih pjesama. Posebno je volio makedonsku i vranjansku muziku, čiji je melos upio za služenja vojnog roka. No, te su pjesme u njegovoj interpretaciji imale rockerski štih. Spontano se priključio svirkama, a između nas je na prvi pogled uspostavljen odnos enormne simpatije.
Prva stvar koju je profurao bila je Balkan: svirao ju je na akustičnoj gitari svima koji su ga željeli slušati. Osim toga volio sam njegove obrade narodnih pjesama. Bilo mi je jasno da je muzika njegov život. Čupko je bio totalno iskren. Pjevao je život koji je živio, a svoje je stavove znao iskazati riječima bliskim širokim masama.
Kad je Čupko kretao s Azrom, ja sam se oženio s Kejt, svojom najvećom ljubavi. Istovremeno nam je negdje palo, a meni se trebala roditi curica. Kejt i ja nismo bili sigurni da će biti curica, ali nam je palo na pamet da joj damo ime koje će značiti ‘čista’, a da ne bude Katarina, što na grčkom znači ‘čista’. Ne znam tko nam je rekao što na arapskom znači ‘azra’, da je to najčišći pijesak, nastao nakon pješčane oluje, koji još nijedan novi vjetar nije dodirnuo, ni ljudska, ni životinjska noga. To je opisni prijevod, a konkretno riječ ‘azra’ znači ‘čista’. I onda smo se složili kako je pametno da ja dam ime Azra kćeri, a on bendu.
Postao sam ovisnik. Zbog alkohola mi se raspao brak. Tada nisam shvaćao da su mi Kejt i Azra mnogo bitnije od mog načina života. Jura Stublić je bio moj prijatelj isto kao i Čupko. Obojica su mi često dolazila kući, mama ih je mnogo puta ugostila... Dolazili su i Miljenko Mayer te Darko Rundek, koji je vrlo interesatna ličnost. Zbog mog načina komuniciranja, totalnog približavanja ljudima, sa mnom ste mogli biti prijatelj ili ne, ništa drugo nije bilo moguće. Bio sam mangup i imao čuku, ali se ne mogu pohvaliti da sam bio neki štemer, jebiga. Ipak, štemeri su me prihvaćali.
Ne sluti na dobro...
U Zagrebu sam bio dobar s dečkima iz Trnja, s kojima sam igrao nogomet, a posebno dobar sam bio sa Željkom Frelihom - Bakalarom, legendarnim ‘martićevcem’ (tako se u Zagrebu zovu pripadnici klana iz Martićeve ulice, čija je specijalnost u vrijeme Đokine mladosti bila prodavanje cigli prolaznicima na ulici, nap. a.), s kojim sam završio u ‘Versaju’ (duševnoj bolnici u Vrapču, nap. a.), na liječenju protiv ovisnosti.
Volio sam nogomet, u duši sam i danas ‘grobar’, navijač FK Partizana. I Johnny je sjajno igrao nogomet. Bio je napadač, fantastičan dribler, bogomdani talent. Naš zadnji susret bio je 1989. u Zagrebu. Ugledao sam ga u bijelom odijelu, kako sjedi sam u OKC-u, prilično neraspoložen, utučen. “Ne sluti na dobro”, rekao je, a isto sam osjećao i ja. Razgovarali smo kako od našeg sna o ljubavi među ljudima na našem prostoru, izgleda, neće biti ništa.
Post je objavljen 08.03.2006. u 21:16 sati.