Ovih dana sam opet pod dojmom, i pitam se postoje li normalne osobe...Ma naravno da postoje, još uvijek sam optimistična.Inspirirana sam nedavnim događajem. Onda si mislim, ma tko je on da mu pišem pjesme, tko je on da mu dokazujem da baš ja pišem te pjesme, tko sam ja da mu se čudim kada nije neke stvari u svojih 23 godine shvatio, tko je on da misli kako samo on pati i da ga nitko ne može razumjeti, kao da je samo njemu teško...ma bullshit...nema se smisla truditi...never mind...idem dalje, požurit ću polako...;)
Post je objavljen 08.03.2006. u 14:54 sati.