Završavam ja tako sinoć posao, odnosno radim ono što «obožavam» - papirologiju, kada dođem kod mene u moj office spremačica :
- Reci, doktorice, do kada sutra radiš?-
- Kako, do kada radim? Pa isto kao i svake srijede, Mano (zove se Erzumana, ali je zovemo Mana). -
- Aaaa...tako. Dakle, nećeš raditi skraćeno? –
- Ne, zašto? – stvarno mi nije bilo jasno.
- Pa ženo, osmi mart je sutra! – gleda mene Mana u čudu, kao da sam pala s Marsa.
- Pa, što onda? Radi se kao i inače, imam naručene pacijente. –
- Ma znam, ali svi drugi slave, rade skraćeno – neda se Mana.
- Eh, što da im ja radim? –
- A kad se samo sjetim kako se nekada slavilo, feštalo. Koje su to proslave lijepe bile... – nostalgično će Mana.
- Ne sjećam se ja toga Mano, ja sam tada bila mlada početnica koja je radila dok drugi slave, a kada sam, eto, ja u položaju da mogu uvaliti nekome da radi, prestalo se slaviti. –
Tako nekako je jučer tekao dijalog između mene i spremačice. Ona je, sirota, razočarana jer se ne slavi više 8.ožujka.
Što nije sasvim točno. Ne slavi se više na način kako se to činilo u doba «socijalističkog mraka» – nema više velikih razularenih fešti, koje su najčešće organizirali sindikalisti, i gdje je hrpa raspojasanih žena, mahom nenaviklih na izlaske i feštanja, jela, pila i plesala sa nekolicinom drugova sa posla koji su prednjačili u slavlju.
Ovaj praznik se obilježava u svijetu, kao što se oduvijek obilježavao, doduše na nešto drukčiji način, no kod nas ga se srami. Žive naši ljudi još uvijek u uvjerenju da su 8.ožujka ili 1.svibnja komunjarske fešte, nešto ružno što treba zaboraviti, pa su spremno prihvatili sve crkvene praznike, čak i one čiji naziv ili značenje uopće ne razumiju, samo da sa sebe skinu stigmu ljevičarskog, «onog» sistema – zorni primjer je nedavni kandidat na «Milijunašu» koji nije znao radi li se ili praznuje na Tjelovo ili na Malu gospu.
Pa čak i oni obespravljeni radnici i radnice koji ne dobivaju plaću a rade, ili koji rade za minimalac, ili pak oni koji pola plaće dobivaju «sotto banco», na ruke, bez da na tu plaću uplaćuju doprinos za mirovinsko i ostala davanja i koji će kada jednog dana, ako budu imali tu sreću da još uvijek rade, otići u mirovinu i biti socijalni slučajevi – svi oni, ili pak velika većina pljuju po svojim kolegama iz 19.stoljeća koji su se krvavo borili za svoja prava i kojih se danas mnogi, u ovoj neokapitalističkoj bespravnoj džungli, svjesno odriču ne bi li ipak zaradili koji kunu koja donosi obitelji kruh na stol.
Ja sam dobila dosta čestitiki putem maila i SMS-a, što je vrlo signifikantno, mahom od mojih prijatelja iz dijaspore. A dobila sam (kao i moja asistentica) ružu od našeg službenog vozača. I jaglac od pacijentice (o,da...mito&korupcija na djelu). Neću nakon posla na terevenku, već u trgovinu po mineralnu, sokove, mlijeko...
No, iako ništa manje a ni više nego ostalih dana, ponosna sam i svjesna činjenice da sam žena u muškom svijetu koja se sasvim dobro nosi sa svime što ju u tom i takvom okruženju okružuje. I znam da su neke davne sufražetkinje i tekstilne radnice u Chicagu na ovaj dan prije mnogo godina ginule da bi se izborile za ono što nazivamo pravima žena.
Isto tako, gledajući danas i ovdje neke od žena – ponekad mi se čini da je šteta onih davnih žrtava i njihovog truda. Jer, puno su puta žene sebi najveći neprijatelji – počevši od toga da svjesno ističu i produbljuju razlike prema suprotnom spolu ne bi li na taj način izvukle korist (sjetimo se samo onih «ženskica» koje nisu u stanju žarulju promijeniti, koje suzicama i treptajima okica, da ne kažem neku težu riječ, dobivaju sve što im treba, pa naših legendarnih sponzoruša i koferuša) pa do onih koje svjesno pristaju na muškarčeva zlostavljanja, batinanja, prijevare, ne bi li tako održale privid o svom statusu i lažnu sigurnost. Naravno, nisu sve žene takve, i mnogima nije lako u muškom svijetu, ma koliko se trudile, jer ovo jest muški svijet, ma što netko tvrdio.
Bilo kako bilo, teško da pojedinac/pojedinka mogu išta promijeniti. A svi znamo kako se kod nas mijenja stav i mišljenje grupe.
U svakom slučaju, cure i žene, sretan Vam 8.ožujka, Međunarodni dan žena!
Woman power, yeaaahhhh!!!!
Post je objavljen 08.03.2006. u 12:04 sati.