Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dagoberhr

Marketing

Tragovima Atlantide - KROV SVIJETA



Machu Picchu izaziva osjećaj kao da se nalaziš na krovu svijeta. Planinski vrhovi vječno okruženi oblacima te Sveta dolina u podnožju svjedoče o posebnoj energiji ovog prebivališta civilizacija od Lemurije i Atlantide do Inka i današnjeg Perua.

Neprolazni planinski prevoji, uznemirena rijeka Urubamba koja hita prema Amazoni, gusta šuma koja se neumitno pretvara u prašumu, te planinski vrhovi Anda iznad sloja oblaka - svi oni najavljuju izgubljeni misteriozni grad - Machu Picchu (Ma-cu Pik-cu). A kad se jedamput napokon nađemo u njegovom zagrljaju, kad nas obujmi zrak, prostor i energija Anda, tada se javi osjećaj da se nalazimo na krovu svijeta. Odavde se sve vidi i sva čula ponovo počinju da se bude.

Pitanja koja su dio ove misterije (ko, kada, zašto i kako) dobijaju svoj odgovor. Potrebno je samo da se opustimo i zaklopimo oči na trenutak.

Jutro, tog 24. srpnja 1911., je osvanulo prohladno. Tročlani "tim" se, ne sluteći, uputio strmim liticama prema najvećem arheološkom otkriću XX stoljeća. Naredniku Karasku je prefekt Kuska dao u zadatak da osigurava ljepuškastog profesora sa američkog sveučilišta Yale, Hiram Bingham-a. Rođen na Havajima, Bingham (1875-1956) je diplomirao na elitnom Sveučilištu, da bi prvi put došao u Južnu Ameriku 1908. kao član ekspedicije za Čile. Tokom svoje Peruanske ekspedicije, tri godine kasnije, imao je na umu da pronađe posljednje utočiste Inka, legendarni grad Vilkabamba.

"U društvu samo sa narednikom Karaskom napustio sam kamp u deset sati… Kratko nakon dvanaest sati, potpuno iscrpljeni, došli smo na travnatu zaravan 700 metara iznad rijeke. Tamo smo zatekli dvojicu dobro uhranjenih Indijanaca koji su bili ugodno iznenađeni našim dolaskom. Dali su nam vode i skuhali nekoliko slatkih krumpira. Dva indijanska poljodjelci, Richarte i Alvarez, su nam se pohvalili da su pronašli obilje terasa na kojima uzgajaju svoje kulture. Ovdje su već četiri godine, a, s obzirom na nepristupačnost kanjona, ovi krajevi su izgleda nenaseljeni već stoljećima. Narednik Karasko mi je prevodio i potvrdio da se ruševine neotkrivenog grada nalaze malo podalje… Zbilja, nedaleko od te visoravni, susreli smo se sa neočekivanim prizorom: stotine kamenom ograđenih zemljanih terasa, svaka od njih desetak metara dugačka. Očito je da su ih Indijanci skoro pronašli i očistili… S nama je bio i dječak kao "vodič" koji nam je pokazivao put dalje. Prošli smo kroz netaknutu šumu i pred nama su se ukazali zidovi izgubljenog grada nastali kao proizvod rada najkvalitetnijih majstora koje su Inke imale…"(Hiram Bingham, "Lost City of the Incas").

U svojoj knjizi "Izgubljeni Grad Inka", izdanoj 40 godina nakon otkrića Machu Picchu-a, sada vec legendarni Hiram Bingham, samouvjereno počinje poglavlje o otkriću: "Biti će zapamčeno da je bio srpanj 1911. kada sam ja počeo potragu za posljednjim glavnim gradom Inka…"

I, u pravu je. Taj datum i događaj su vidno obilježeni na ulasku u Machu Picchu sa spomen-pločama u znak sjećanja na Bingham-a te u brojnoj literaturi o ovom Andskom dragulju, na koji je Bingham nabasao gotovo slučajno.

Međutim, u tenutku kada je Bingham pronašao izgubljeni grad nije bio toliko ushićen. U svom dnevniku je napisao te večeri: "Augustin Lizarraga je otkrivač Machu Picchua" (Peter Frost, "Exploring Cusco", 1999). Lizarraga je bio lokalni poljodjelac koji je kredom upisao svoje ime na jednom od kamenih blokova. Tek kasnije Bingham je počeo tvrditi da je Machu Picchu zapravo Vilkabamba, posljednji glavni grad Inka (što će se pokazati netočnim; zapravo sam je Bingham prošao periferijom Vilkabambe dvije godine kasnije, ne sluteći gdje se nalazi; ali je taj grad bio toliko gusto obrastao šumom da mu nije mogao sagledati stvarne dimenzije).

Kada se Bingham vratio na Machu Picchu 1912. napravio je stotine slika čiji su najbolji primjerci završili na udarnim stranicama National Geografic magazina 1913. godine. Odjek je bio senzacionalan, Bingham je postao svjetski popularan, Machu Picchu je s pravom iskočio kao "osmo svjetsko čudo". Bingham kasnije postaje guvernerom i senatorom u američkom Kongresu.

"Dame i gospodo, znate li koliko je koštalo otkriće ovog najljepšeg skrivenog Grada na svijetu?"

"Jedan soles, dame i gospodo. Jedan soles!"

Soles je peruanska valuta. Jedan soles danas vrijedi trećinu dolara. Doduše, soles o kome je riječ je bio peruanski srebrni sol iz Bingham-ovog vremena. Tada je to vrijedilo četiri dnevnice i to je šuma koju je dobio Bingham-ov vodič za ovo sjajno otkriće.

"Ova izvanredna utvrda", piše Sprague de Camp 1946. godine u svojoj "Citadels of Mystery", "nema znanog imena”. Nijedan od španjolskih kronologa je ne spominje. Postala je poznata kao Machu Picchu, prema imenu višeg od dva planinska vrha iznad njega… Večina nižih zidova su od masivnih kiklopskih blokova, dok su viši dijelovi građeni od manjih kamenja…"

Iz ovih nekoliko rečenica se zapravo vrlo malo može saznati. Točno je to da nije poznat stvarni naziv za ovaj grad. Razlog je jednostavan. Datum gradnje prvog grada seže u daleku, davno prohujalu prošlost ove Planete. I vodi nas do Lemurije. Netočno je to da je Machu Picchu izgrađen kao "utvrda". (Dez)informacije o "višim i nižim zidovima" kao da namjerno vode u krivom smjeru. Naime, niži zidovi su građeni znatno ranije i drugačijom tehnikom od gornjih "dijelova".

U Atlasu drevne arheologije (Jacquetta Hawkes, "Atlas of Ancient Archaelogy", 1974), Machu Picchu se opisuje "…više kao selo ili manji gradić nego izgubljeni grad kako je postao poznat u literaturi, ali je bio planiran i izgrađen pod paskom profesionalnih arhitekata Inka. Zgrade su od čvrstog lokalnog granita, obrađene kamenim čekićima i brončanim dlijetima i sjekirama te ugrađeni sa takvom preciznošću da se među stijene nije mogla ubaciti tanka oštrica noža. Ova poligonalna kamena gradnja je karakteristična za kasniji period Inka…"

Stvarno me čudi ovakvo jednostrano viđenje ambicioznog "Atlasa". Očigledno je da su barem četiri različite civilizacije imale svoje prebivalište ovdje. Ona prva je imala građevine uperene prema nebu, otvorene i monumentalne. Ona posljednja, kultura Inka, je zidine pregradila i napravila kućice koje podsjećaju na dalmatinske gradiće. A tvrdnje da se "čvrsti granit može savršeno obrađivati kamenim čekićima i brončanim dlijetima" su besmislene. Treba samo uporediti čvrstoću materijala pa zaključiti da mekani alat ne može obrađivati puno čvršći sirovi materijal. No, "Atlas" je u pravu u jednome: Machu Picchu nema veličinu grada. Za vrijeme Inka u njemu je moglo stanovati između 200 i 1.000 ljudi. A prvobitna građevina, po mom mišljenju, nije ni bila građena kao mjesto za življenje već kao mjesto gdje se tijelo spaja sa prirodom, a duša sa univerzalnom mudrošću.

Simone Waisbard ("The Last Refuge of the Incas - The World's Last Mysteries", Reader's Digest, 1978.) oprezno zaključuje da su "… moderni istraživaći podijeljeni oko pitanja kada je Machu Picchu izgrađen i koja mu je bila svrha". Međutim, ona bezrezervno prihvaća tezu da su Inke izgradile Grad.

Slično postupa i Harold Osborne u svojoj "South American Mythology" (1983.): "Machu Piccu pokazuje izvanredne kvalitete građevinskog umijeća Inka, gdje su ogromni blokovi ugrađivani sa takvom preciznošću da malter nije bio potreban."

"Misterije drevnih Amerika" (Joseph Gardner, Reader's Digest) u svom izdanju iz 1986. samo potvrđuju ortodoksni pristup: "To je bio mali, ali dobro uređeni gradić Inka, sezonski korišten od strane elite iz Kuska, gdje su samo posluga i poljodjelci živjeli preko čitave godine."

Richard Bluer ("Machu Picchu: Fabulous Inca Citadel", 1998.) nudi varijaciju na istu temu: "Machu Picchu je bio ceremonijalni grad gdje su kraljevi Inka i Djevice Reda Sunca izvodili svoje ritualne obrede i dogovarali sa nebom."

Svi navedeni tekstovi su popraćeni sa luksuznim slikama Grada, nevjerovatnih kamenih blokova i okolne prirode. Zašto te lijepe slike ne prate zdravorazumski i kritički tekstovi?

Grad Machu Picchu se nalazi između dva planinska vrha kao sedlo. Ovaj prvi, viši vrh, se zove Stara planina (Machu Picchu), Onaj niži, preko puta, je Mlada planina (Huayna Picchu). Desno je Naranđasta planina (odsjaj sunca od grebena stvara privid naranđaste boje). Iza nje je Mračna planina (vrh joj se ne vidi, jer je stalno u oblacima; a strana okrenuta gradu je stalno u sjeni i ima se dojam da je "mračna"). Kveca Indijanci su ovim planinama davali ova deskriptivna imena; ona su skorašnja, od prije tisuću godina.

Istaknuto mjesto u Gradu zauzima Intihuatana, sveti kamen posvećen Inti-ju, božanstvu Sunca. Isklesan (?) iz jednog bloka, Inke su ga koristile u svojim ceremonijama prilikom prvog dana ljeta. Navodno su oni "lancima vezivali Sunce" da se ne spušta niže na horizontu nego što je to slučaj sa prvim danom ljeta. S obzirom da je ovakav kamen imao svaki centar Inka, ovo objašnjenje Amerikanca Ephraim Squier-a iz XIX stoljeća je ostalo popularno i do danas.

U stvarnosti, jos nema ozbiljne teorije kako su ovi kameni objekti stvarno korišteni. Ali i sa ovo malo informacija s kojima raspolažem, očigledno je da se radilo o interesantnom kamenom instrumentu za astronomska i kalendarska izračunavanja. Intihuatana je centar u kome se istovremeno križaju važni solarni događaji (solsticiji i ekvinociji) i sveti planinski vrhovi (Huayna Picchu na sjeveru, Salcantay na jugu). Sam kamen je i stilizirana reprezentacija Huayna Picchu i kao takav kreira identičnu igru sjena u različitom dobu dana i različitim godišnjim dobima. Pretpostavlja se da je barem jos jedan ovakav kameni instrument bio na Machu Picchu-u (pronađeno je njegovo kameno postolje). Oni su "komunicirali" jedan s drugim, dajući promatraču važne astrološke informacije.



Intihuatana je specijalni kameni instrument za astronomska i kalendarska izračunavanja. Solarni, lunarni i zvjezdani događaji su se mogli pratiti na ovom jedinstvenom instrumentu. Istovremeno, on je i artistička prezentacija obližeg planinskog vrha Huayna Picchu s kojim komunicira preko igre sjena.

Kada je Bingham "otkrio" Machu Picchu, podijelio ga je na zone, a ruševinama dao imena hramova, sakralnih objekata, grobnica, kraljevskih palača… Vrijeme je pokazalo da je bio u krivu, ali kao da nema napora da se ode korak dalje i da stvarna interpretacija.

Primjera radi, Bingham govori o "Hramu tri prozora". Istočni zid ovog "Hrama" je izgrađen na jednoj jedinoj ogromnoj stijeni. Na vrhu su joj tri trapezoidna prozora. Bingham je onda zaključio da ovi prozori simboliziraju "tri pećine odakle su mitska Ayar braća izašla u svijet, i stoga je Machu Picchu rodni grad čitave civilizacije Inka". Međutim, malo bliža razmišljanja lako dokazuju da se u zidu nalazi pet prozora, a ne tri, s tim da su krajnja dva zatvorena.

Trapezodini otvori prozora su identični. Ali su kameni blokovi koji ih formiraju svi različite veličine. Nema dva identična kamena. Poruka koju primam iz davnina: "Bogatsvo je u šarolikosti. Isti rezultat se može dobiti sa sasvim različitim pristupom."

Jasno mi je zašto je Bingham pokušavao da se zadrži na broju tri (sveti broj Inka) i na tri prozora. Naime, prema legendi, kralj Inka Pacakutek je tvrdio da je rođen u "gradu sa tri prozora". To bi Binghamovom otkriću dalo još veće značenje: Machu Picchu bi trebalo biti i mjesto rođenja prvih Inka i mjesto rođenja najznačajnijeg vladara i, na koncu, posljednje utočiste ove civilizacije.

Međutim, mene misli vuku mnogo dalje u prošlost, u doba prije kraljeva Inka. Naime, ispred pet prozora se nalazi pravokutni kameni blok, točno na sredini ovog prostora. Da li se on koristio u pozadini solarnih izračuna?

Plan Grada vjerno prikazuje pticu kondor. Machu Picchu, kao i čitava Sveta dolina, komunicira sa nebeskim svodom. Arhitektura je bila neodvojiva od prirode, Zemlja odsjaj svemira.

Duša se kretala nesmetano prostranstvima materijalne i spiritualne dimenzije. Nisu bile potrebne letjelice da bi se vidjelo što se dešava na površini Zemlje.

Vrijeme ovdje gubi značaj. Misao o jedinstvu sa prirodom se logično nameće.

Na krovu svijeta.

Post je objavljen 26.02.2006. u 00:15 sati.