Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/samomisli

Marketing

Guranje pod tepih

Posljednjih dana puno razmišljam o 'guranju pod tepih'. Razmišljam o tome jer sam u sebi prepoznala povremenu sklonost mentalnoj aktivnosti poricanja. Ne mogu reći da mi se svidjelo. Nije. Neki je unutrašnji alarm u više navrata reagirao dok sam se bavila tim razmišljanjima. Dosad sam sebi puno toga razbistrila pišući, pa rekoh… da vidim što će se dogoditi kad te misli oblikujem u rečenice.

Kad je u pitanju suočavanje s problemima, mogli bismo ljude svrstati u nekoliko kategorija. Ne znam još koliko, ali valjda ću saznati pišući.

Mislim da su najteži 'slučajevi' oni koji uvijek imaju puno problema, ili barem jedan jako veliki, a taj je obično nerješiv. Oni već unaprijed zapomažu zbog toga što sasvim sigurno neće riješiti taj problem i, umjesto da pokušavaju iznaći neko rješenje, provode vrijeme u očajavanju nad svojom sudbinom koja im je nepravedno namijenila takav težak križ. Čak i ako se ukaže moguće rješenje, ova je 'vrsta' sumnjičava i očekuje da će nešto poći po zlu ili će, u najmanju ruku, iskrsnuti neki novi, jednako nerješiv problem zbog kojega neće moći uživati u činjenici da je onaj prvi riješen. Poznajem takve ljude. Sigurna sam da svatko od nas poznaje bar jednu takvu osobu, a još sam sigurnija u to da je to ona osoba u našoj okolini s kojom nerado provodimo vrijeme.

Neki su ljudi jednostavno 'cijepljeni' protiv pesimizma bilo koje vrste pa svaki problem već unaprijed smatraju riješenim. Za njih uvijek postoji izlaz pa svoj problem niti ne smatraju problemom. Čim se pojavi, već imaju mali milijun mogućih rješenja i nekom urođenom vještinom uvijek uspiju izabrati onu opciju kojom će se problem u najkraćem mogućem roku svrstati u prošlo vrijeme. Za njih je problem zapravo samo izazov koji će im omogućiti da još jednom dokažu svoju snalažljivost i vještinu svladavanja nedaća koje život pred njih postavi. Rijetki su, ali postoje. Osobno bih se rado ugurala u njihove 'redove', ali čini se da ne zadovoljavam kriterije za članstvo u ovom klubu.

Posebna su kategorija oni koji probleme jednostavno ni ne primjećuju. Ne zato što ih ignoriraju, nego zbog toga što su si svojim stavom nekako uspjeli osigurali povlasticu da njihove probleme rješava netko drugi. To su ljudi koji su toliko zaokupljeni 'nepodnošljivom lakoćom postojanja' da ne puštaju u svoj svijet ništa što se ne uklapa u taj okvir. U njihovim životima redovito se ukazuju dobročinitelji koji se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu pa uzmu stvar u svoje ruke prije nego se osoba kojoj prijeti problem stigla i zabrinuti. Takvima obično roditelji kupe stan prije nego su i postali svjesni da ga trebaju, utjecajni rođaci osiguraju im radno mjesto iz snova dok još studiraju, prijatelji ih pozivaju na zanimljiva događanja prije negoli se osjete usamljenima ili im netko servira ručak upravo u trenutku kad pomisle kako bi trebalo nešto pojesti. To su ljudi koji kao da lebde iznad površine života. Oni katkad, čisto reda radi, u razgovoru koriste riječ 'problem' – više kao neku vrstu mimikrije kojom će se bolje uklopili u okolinu nego sa stvarnim razumijevanjem. U trenucima slabosti i ovdje se poželim ugurati, tek toliko da osjetim kako je to kad ti problem riješi netko drugi.

Postoje, zatim, i ljudi koji poriču probleme. Guraju ih pod tepih. Prave se da ne postoje. Ignoriraju ih i sami sebi prešućuju. Kad bi taj stav sam od sebe rješavao problem, on ne bi bilo loš. Ali, naravno, on ga ne rješava. Problem pod tepihom, budući da se nitko njime ne bavi, raste sve dok se osoba koja ga je tamo gurnula ne počne spoticati o tu rastuću izbočinu koja je mogla i ne postojati da je, umjesto pod tepih, problem stavljen na neko vidno mjesto na kojem bi možda dobio priliku za rješavanje. Ne mogu baš reći da spadam u ovu kategoriju, ali imam svojih izleta u poricanje. Volim misliti da su bezazleni, iako sam sve sigurnija da bilo kakav problem, koliko god mi o njemu šutjeli, negdje u našoj podsvijesti pravi daleko veću štetu od one koju nam može napraviti ako se s njim suočimo.

Naš stav prema problemima često ovisi o tome kakvo nam je općenito stanje duha u nekom trenutku. Kad smo u dobroj duhovnoj kondiciji, čini nam se da bez puno truda možemo izaći na kraj i s nekim velikim problemom, ali kad smo u nekom lošem razdoblju, činit će nam se nerješivim i neki najobičniji problemčić. Zato u kriznim razdobljima postajemo nalik osobama iz prve kategorije, a u vrijeme kad nam je stanje duha u uzlaznoj putanji, postajemo neustrašivi kao oni iz druge. To je valjda normalno i ljudski. Mislim da većina ljudi koje poznajem spada u ovu kategoriju, s tim da se razlikuju po tome koliko svom problemu dopuštaju da im utječe na raspoloženje i koliko ljude oko sebe njime opterećuju.

U ovoj prethodnoj rečenici prepoznajem razlog vlastitih izleta u poricanje. Ne volim se osjećati bespomoćnom, ne želim pristati na to da mi neki problem kreira raspoloženje, a najmanje od svega volim to prenositi na druge. Valjda zato katkad mislim da će šteta biti manja ako se pravim da problem ne postoji. Bolje odgođen problem nego niz loših dana, turobno raspoloženje i širenje loših vibracija na ljude oko sebe. Tako valjda mislim dok guram pod tepih ono što bih uz malo ozbiljniji pristup mogla početi rješavati odmah kad se problem pojavio.

Bilo bi lijepo uvijek posjedovati vještinu suočavanja s problemima i dovoljno snalažljivosti da ih riješimo. No kako u svemu mora biti neke ravnoteže, tako i naša sposobnost suočavanja s problemima i njihovog rješavanja mora imati svoje uspone i padove. Tko kaže da uvijek moramo biti zadovoljni sobom? Tko kaže da uvijek moramo znati što ćemo učiniti kad se pred nas postavi neki životni izazov? Katkad smo jednostavno slabi i bespomoćni pa se, valjda zbog osjećaja da ćemo popucati po svim šavovima zbog neke zahtjevne teškoće koja nas hoće učiniti još bespomoćnijima, branimo odgađanjem te teškoće do nekog boljeg trenutka, onog u kojem ćemo se s više hrabrosti znati s njome suočiti. Bez obzira radimo li to svjesno ili intuitivno, vjerujem da se na taj način zapravo samo privremeno štitimo od neuspjeha znajući da, u stanju u kojem jesmo, problem ionako nećemo znati riješiti.

Eh, da… pisati o problemima daleko je manji problem od suočavanja s njima. Pa ako je neki problem i ostao pod tepihom, barem rečenice nisu.




Post je objavljen 07.03.2006. u 08:28 sati.