''Što ne boli, to nije život.
Što ne prolazi, to nije sreća''.
Tek što nije prošlo samo nekoliko dana otkako sam ipak dobio svoje nagradne dane, zvoni meni mobitel, baš dok sam sjedio s prijateljima u kafani i olajavao svoje dojučerašnje ''kolege''. Šefica. Kaže da ću morati odslužiti još šest mjeseci. To joj je kao neka zajebancija. Usiljeno se smijem jer mi je pun kurac njihovog humora. Pita da li bi došao sutradan na ispomoć. Sad je ozbiljna, kaže: ''za novce, naravno''. ''Nema problema.'' Moja financijska situacija se zadnje vrijeme naglo pogoršala, račun mi je vječno u minusu, budući da su ga starci opteretili raznoraznim kreditima. I tako, u situaciji kad bih za koju kunu i govno pojeo, pristao sam otići u taj šugavi ured, ponovno.
Cijeli tjedan sam se osjećao kao da sam još u civilki. Službeno doduše još nije završila, ali ranojutarnje ustajanje i švercanje u tramvaju na putu prema uredu podsjetilo me na moju osmomjesečnu kalvariju koja nikako da se svrši. Posla je bilo napretek. Odlučili su me dobro iskoristiti, pa nisam imao vremena ni popiti kavu – moje ime je odzvanjalo uredom kao nikad do sad. Utorak, srijeda, u četvrtak mi je već bilo dosta svega, ali sam se obećao i za petak. Platili su mi petnaest kuna po satu. Jadno i šugavo, s obzirom da su do prije par mjeseci ispomoć plaćali dvadeset kuna. Da li sam očekivao više od tih kretena? Iskreno: ne bih imao želuca raditi tamo ni za menadžersku plaću.
Jedan od idiota koji sjede u sabornici na Markovom trgu (podaci poznati uredništvu) izjavio je u srijedu prilikom rasprave o reformi oružanih snaga kako bi ''Istrani trebali služiti vojni rok dvanaest mjeseci, pa da nauče lekciju iz povijesti''. Budući da je vaš civilac iz Istre i da je ovih dana pod jakim stresom, pomišljao je u tom trenutku da ode na Gornji grad s čoporom koza i da prosvjeduje zbog ovakve fašističke izjave. Dragi idiote sa saborskom plaćom, otkud tebi pravo da dijeliš lekcije iz povijesti i da predlažeš (makar i samo na razini provokacije) diskriminaciju građana Hrvatske? S obzirom da nisi skupio dovoljno ljubavi za sve dijelove domovine, možda bi te trebalo ponovno poslati u armiju da slušaš domovinski odgoj. Lekcije povijesti ipak ostavi onima koji su se za to školovali.
Jučer smo se skupili, nas desetak, pred portunom na Trgu maršala Tita 14, bilo je hladno, ali svi smo s nestrpljenjem očekivali donacije za Pravokutnik. Odaziv je bio solidan, ubrali smo oko 350 kuna, nešto manje od polovine potrebnog iznosa – bio je to dobar razlog da se ode nešto popiti. Dva stocka za zagrijavanje u Verdiju, a onda do dugo u noć uz odličan hvarski Plavac i jazz improvizacije u Podmornici. Ne znam zašto sam se noćas izrigao – popio sam tek nekoliko čaša. Kad sam se vraćao, padao je snijeg.
Još uvijek nisu našli novog civilca. Dobar glas daleko se čuje – loš se čuje još dalje. Oz, posljednji preostali ročnik u uredu, ozbiljno razmišlja o premještaju. Kaže da mi se divi kako sam izdržao osam mjeseci. On nije došao ni do pola, a već je lud. Gledam ga, čini se da je ozbiljno naumio otići. Navodno si je već našao mjesto u bivšoj osnovnoj školi. Rekao sam mu da je to pametno. Složio se je.
Post je objavljen 05.02.2006. u 11:47 sati.